Pisci na mreži, srijeda, 25. svibnja 2022., od 17 do 18:30 sati
Gošća 115. programa Pisci na mreži bit će Gordana Crnković, čije Lake šutnje nisu „nimalo lagane, kako u kontekstu iznesene nam radnje ovog romana, tako i u odabiru literarnog načina izražavanja kojim nam je Gordana Crnković ponudila svoje viđenje života četiriju generacija žena jedne dalmatinske obitelji. Njen romaneskni prvijenac dojmljiva je knjiga o svemiru međuljudskih odnosa, od ljubavnih preko rodbinskih pa do prijateljskih pri čemu je u prvom planu suptilne i detaljne analize ponajprije položaj žena u različitim vremenskim okvirima i društvenim uređenjima“ (Marinko Krmpotić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Gordanom Crnković, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Gordanom Crnković, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Gordani Crnković da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam on želi reći o sebi.
Dodaci
G. Crnković, Teška jutra, 2016.
G. Crnković, Lake šutnje, ulomci, 2020.
Linkovi
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Marinko Krmpotić
Lake šutnjeGordane Crnković: Dojmljiv roman o svemiru međuljudskih odnosa
Nisu Lake šutnje nimalo lagane, kako u kontekstu iznesene nam radnje ovog romana, tako i u odabiru literarnog načina izražavanja kojim nam je Gordana Crnković ponudila svoje viđenje života četiriju generacija žena jedne dalmatinske obitelji. Njen romaneskni prvijenac dojmljiva je knjiga o svemiru međuljudskih odnosa, od ljubavnih preko rodbinskih pa do prijateljskih pri čemu je u prvom planu suptilne i detaljne analize ponajprije položaj žena u različitim vremenskim okvirima i društvenim uređenjima.
Njene junakinje pratimo od, primjerice, okvira ruralne otočke sredine početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, preko života u komunističkom društvenom sustavu bivše Jugoslavije pa do današnje Hrvatske određene ponajprije negativnostima tzv. liberalnog kapitalizma.
Prožimanje »dviju stvarnosti«
Za priču je »kriva« Vida koja sa svojih četrdeset i sitno ljeta iza sebe ima kći maturanticu i sjećanja na život s troje muškaraca od kojih trenutačno s njom nije nitko, ali je svaki od njih »tu negdje« i povremeno još igraju poneku sporednu ulogu u njenom životu.
Pomalo i zadovoljna činjenicom da u nedavno otkrivenoj samoći može itekako uživati i opustiti se, Vida se okreće razmišljanjima i promišljanjima o ženskoj strani svoje obitelji, od bake Marice i majke Franke pa do kćeri Lene. Ta analiza, saznajemo u drugom dijelu romana, vodi i do odluke o tome da napiše roman (i to baš taj koji čitate!) pa u završnici svjedočimo prožimanju »dviju stvarnosti« koje se stapaju u jednu pri čemu nije bitno koja je fiktivna, a koja stvarna jer je i jednoj i drugoj liniji priče cilj progovoriti o sudbini žena u nesklonim im vremenima i društvenim uređenjima.
Naravno, ovako zamišljeni okviri pripovijedanja traže složen pristup u kojem je puno monologa, unutarnjih monologa, razmišljanja i analiziranja, a budući da o svakom od dva središnja lika (Marica i Franka) stavove iznose različiti likovi koji na ista zbivanja gledaju drugačije, pred čitateljem se otkriva kaleidoskop ideja i stavova koji otežava, ali istodobno i uljepšava priču o tome je li Marica bila lijepa i dobra majka, ili bahata i uskogrudna žena, je li Franka imala pravi pristup životu i obitelji i je li dovoljno voljela svoju djecu, da li Vida iskreno voli kći Lenu ili joj dopušta odviše slobode…
Psihološki i društveni roman
Sva ta razmišljanja i promišljanja nisu, naravno, isključivo subjektivna, već kroz prizore, epizode i iznesene stavove govore o najrazličitijim vrstama ljubavi, samoći, roditeljskoj i obiteljskoj sreći, dužnosti i obvezama, a te će teme, zasigurno je, puno više privući pažnju ženskog čitateljstva koje će u »Lakoj šutnji« zasigurno uživati.
Nedvojbeno, središnji lik ro mana je Vida, zrela žena s čijim će se životom – kako ljubavnim posrtajima i promašajima, tako i sretnim majčinstvom i gorko-slatkim djetinjstvom, poistovjetiti moći brojne čitateljice koje će njena razmišljanja, analize i ideje svakako natjerati na proučavanje vlastitih životnih priča i stavova čime Lake šutnje prerastaju iz obiteljske kronike u psihološki, pa u velikoj mjeri i društveni roman.
Također je nedvojbeno da su žene, bez obzira na društveni sustav i doba u kojem žive, najčešće žrtve svoje okoline, bilo obitelji, bilo okruženja u kojemu žive. Iz tog stanja, u kojem uvijek gube, spasiti se mogu samo one koje su jake kao ličnosti, uporne i hrabre, često i toliko samodostatne da zbog toga pati ponekad i njihova obitelj. Upravo takve su heroine Gordane Crnković – Marica, Franka, Vida i Lena.
Svaka od njih možda i ima neku manu zbog koje je njena uža ili šira okolina donekle osuđuje i smatra nesavršenom, ali niti jedna od njih ne želi se tek tako prepustiti tradicijom nametnutom statusu žene žrtve.
Svaka od njih na svoj je način spremna na borbu i suprotstavljanje općim pravilima i to dokazuju kroz razne epizode njihovih života, čak i kroz one u kojima se, bar naizgled, čini da su žrtve. Gledano s tog stajališta, »Lake šutnje« su i feministički roman, kao što se mogu svrstati i u tzv. »žensko pismo«, ma što to značilo.
Bogatstvo emocija
Uz raznovrsnost tema i bogatstvo emocija, ovaj roman pažnju plijeni i stilskom te kompozicijskom razigranošću za koju je krivac svakako i činjenica da autorica već poduži niz godina vrlo stručno s kritičko-teorijske razine prati hrvatsku književnost o kojoj je progovorila kroz niz novinskih i radijskih prikaza.
Dio tog znanja pokazala je i pri stvaranju ovog romana o čemu Damir Radić, pišući pogovor kaže: »Gordana Crnković svoj je roman prvijenac doista ambiciozno postavila. Razlomljena i otvorena struktura, (auto)biografičnost, metatekstualnost, različiti (stilski) registri, mjestimično vrlo dotjerana jezično-stilska razina, egzistencijalne spoznaje – sve to svjedoči da se ta vrsna poznavateljica književne povijesti i sadašnjosti na tlu beletrističke prakse vodila onim primarnim, čime se ozbiljni autori trebaju voditi: suštinski umjetničkim, a ne efemernim izvanjskim razlozima Lake šutnje roman su o kojem se, treba se nadati, neće šutjeti.«, zaključuje Radić.
Novi list, 19. srpnja 2020.
Bilješka o autorici
Gordana Crnković rođena je 1961. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju. Od 1990. zaposlena je kao urednica i autorica emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Pokrenula je i uređivala desetak emisija o književnosti, medijskoj kulturi i o kulturalnim i teorijskim temama. Posljednjih godina najvažniji su joj projekti na Trećem programu „Bibliovizor“ – dugovječna emisija koja prati najnoviju književnu i teorijsku produkciju i „Do korica“ – novija književna emisija o modernim klasicima i općenito proznim knjigama koje želimo ponovno i pomno čitati. Književne kritike pisala je za dvotjednike Vijenac i Zarez, tjednik Feral Tribune, Hrvatski radio i književne časopise. Objavljivala je i prijevode s francuskog jezika. Godine 2016. javila se prvom knjigom fikcionalne proze, zbirkom priča Kretanje sjena. Godine 2020. objavila je roman Lake šutnje.
Pisci na mreži, srijeda, 13. travnja 2022., od 17 do 18:30 sati
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gost 114. programa Pisci na mreži bit će Marko Gregur, koji s pravom vjeruje da dobra priča ne razlikuje sela i gradove, a dodali bismo da to vrijedi i za druge umjetničke i životne prakse. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Markom Gregurom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Markom Gregurom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Marku Greguru da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam on želi reći o sebi.
Dodaci
M. Gregur, Kak je zgorel presvetli Trombetassicz, 2017.
M. Gregur, Mogla bi se zvati Leda, 2018.
Linkovi
https://www.vecernji.hr/vijesti/marko-gregur-gubitnicki-fric-1467097
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Marko Gregur
Vjerujem da dobra priča ne razlikuje sela i gradove
Razgovarala: Iva Kolar
Pisci oduvijek vole problematizirati ono što sami rade, često predstavljajući likove koji sami stvaraju ili su dijelom stvaranja književnih djela. Jedan od likova čiji su lik i djelo dobili čast biti ukoričeni i postati dijelom hrvatske književnosti je Vinko Vošicki, čiju je nakladničku djelatnost u svom romanu Vošicki odlučio predstaviti koprivnički književnik Marko Greguri za njega je dobio književnu nagradu Fric.
Vošickije prozor u jedan privatni, a opet kolektivni život, individualizirana povijest jednog malog svijeta koji je Gregur sjajno prikazao uz puno topline i brižnosti, a opet s dovoljno odmaka i oštrine koju posjeduju oni koji su dobro upoznati sa životom koji prikazuju. Gregur tu kvalitetu u svom pisanju demonstrira i u ostalim svojim djelima, a o tome smo popričali sa samim autorom.
Nemoguće je u razgovoru s Markom Gregurom zaobići temu zavičajnog identiteta, jer je ta tema sveprisutna u tvojim djelima, čak i kada nisu striktno dijalektalna. Jako me veseli da kajkavci ponovno imaju nekoliko predstavnika u književnom svijetu. Zašto toliko pažnje pridaješ zavičaju? Krećeš li s namjerom da prikažeš lokalno ili se to nametne u radu?
Ne krećem od zavičaja, ali od njega niti ne bježim. Da parafraziram pjesmu – važnije je da znaš kamo ideš, i da si uopće negdje krenuo, nego odakle jesi, ali svatko ipak ima polazišnu točku koja ga određuje. Ja na svom putu jednostavno ne da nemam potrebu skrivati svoj zavičaj, nego ga volim otkrivati. Kad nekoga upoznamo u inozemstvu prvo je pitanje odakle si? Možda je površno i ne otkriva previše o nama, ali moglo bi biti bilo koje drugo, a nije.
Također, kroz pisanje ovaj odgovor i otkriva. Ne samo autora, nego neko mjesto i kraj, a što ima ljepše nego upisivati vlastiti grad u književnost. Konačno, normalnije mi je da se djela nekog autora događaju u njegovu gradu, nego u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Osim toga, volim književnost malih mjesta, recimo američku, autore kao što je Mark Twain, knjige poput Ubiti pticu rugalicu. Velike romane malih mjesta, moglo bi se reći.
Čestitke na Nagradi Fric! Posebno me zabavila činjenica da je na prihvatu nagrade za roman Vošicki predsjednik Milanović otvoreno rekao kako (još) nije pročitao knjigu, ali je pozvao hrvatsku javnost na upoznavanje s njenom porukom. Koliko bi utjecaja ovo priznanje, po tvom mišljenju, moglo imati na prihvat lokalne književnosti u hrvatskom književnom kanonu?
Bilo bi dobro da predsjednika Milanovića, po uzoru na bivšeg američkog predsjednika Obamu prilikom odlaska na godišnji poslikaju s nekoliko naslova pa da se i tako promovira hrvatska knjiga, zašto ne. Ne bih govorio o lokalnoj književnosti u hrvatskom književnom kanonu pa tako ni o njenom prihvaćanju ili neprihvaćanju zato jer je za mene lokalna književnost ona koja svojim recepcijskim dosegom ne nadilazi lokalnu sredinu, a ne ona koja se bavi lokalnim.
Pojedinac je uvijek lokalan, koliko god svijet bio globalan. Uvijek je tu jedna soba, kafić, plaža, vlak i neka osoba koja sjedi i piše, a ono što nosi u glavi je najveći global: mašta. Također, ako idemo do kraja, što je lokalnije od valjda najglobalnije knjige: Biblije. Isus je lokalan s Betlehemom i Nazaretom, Mojsije s brdom u pustinji, sveti Petar s Betsaidom i Kafarnaumom. Sve neka zabita mjesta, s oriđinalima, a evo, stoljećima čitav svijet zna za priču. Jednostavno me nije bilo briga hoće li netko za moje priče i teme misliti da su lokalne, jer sam vjerovao i vjerujem da dobra priča ne razlikuje sela i gradove.
U svojoj kratkoj recenziji tvog nagrađenog romana na Goodreadsu napisala sam da je njeno koketiranje s poviješću omamljujuće. Zašto si odabrao baš tu ličnost u tom razdoblju hrvatske povijesti?
Vošicki je osoba koja je važna za moj grad, ali i za hrvatsko nakladništvo. To što je učinio od vremena Prvog svjetskog rata kad s bojišta pokreće nakladničke cjeline i nastavio tijekom 20-ih, objavljujući svjetske klasike i Krležu, malo je čudo. S druge strane, činilo mi se da je ostao po strani, zaboravljen i želio sam ga upoznati te dati i drugima priliku da to učine.
Način na koji si napisao roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz smatram vrlo radikalnim i hvalevrijednim. Kako je u 21. stoljeću pisati roman na kajkavštini 17. stoljeća uz povremene prijelaze u predgajski pravopis? I zašto ga uopće pisati?
Hvala na ocjeni! Komplicirano je i zahtijeva dosta pripreme. Na roman me zapravo nagovorio prijatelj Hrvoje Petrić, povjesničar i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu koji se bavi 17. stoljećem pa sam imao sreće da se imam na koga osloniti kad bih imao neke nedoumice. Hrvoje je također autor knjige Koprivnica u 17. stoljeću koja mi je bila od velike pomoći za razumijevanje života u tom razdoblju, a uredio je i Zapisnike gradskog poglavarstva iz tog razdoblja koje je priredila Karmen Levanić. Te su me knjige, uz Hrvojevu upornost, „nagovorile“ da napišem taj roman.
Pripremajući ga skicirao sam mjesta radnje prema tadašnjoj karti grada, označio kuće u kojima žive likovi i mnogo razmišljao o fokalizaciji i to ne samo u izboru načina na koji će se pripovijedati već i u izboru samog pripovjedača u smislu da mi je trebao netko tko je tada mogao imati određena znanja i biti pismen te odgovarati po još nekim parametrima, a takvih nije bilo mnogo, dok o jeziku kojim će se pripovijedati uopće nisam razmišljao. Tek kad sam sjeo i počeo pisati prva mi je rečenica jednostavno došla na kajkavskom pa sam pustio priču da teče. Tek nakon što sam stao s tim prvim zapisom razmislio sam o jeziku i odučio da ću pisati nekakvim kajkavskim kakvim se i danas govori, ali da ću u tekst inkorporirati i ovaj predgajski pravopis, kroz korištenje dijelova spomenutih zapisnika iz 17. stoljeća.
Odgovor na pitanje zašto ga pisati mogao bi biti jako dug, ali i jako kratak – zbog osjećaja da je to prava stvar koja vrijedi truda i vremena. Zbog izazova da se napiše priča na dijalektu koja će pokazati da se na njemu može napisati dobra priča, ali i zbog jednostavnog razloga što sam kajkavac pa mi je rečenica došla na kajkavskom. Kao odu zavičaju i jeziku kojim govorim.
Što misliš zašto je Mogla bi se zvati Leda, roman o iskustvu para u posvajanju djeteta, toliko voljen?
Tema, odnosno teme kojima se bavi sve su aktualnije, a nitko im se nije posvetio. Osim toga, roman se bavi intimom, a ljudi uvijek vole zaviriti u tuđu intimu, pogotovo ako se djelo bavi slabim, niskomimetskim junacima. Vjerojatno i zbog iskrenosti i topline. Barem se nadam.
Nedavno si imenovan za tajnika Društva hrvatskih književnika, pokrenuo si Alpe Adria festival mladih pisaca, predsjednik si organizacijskog odbora festivala Galovićeva jesen, u uredništvu si književnog časopisa Artikulacije, koji promovira regionalne književnike… Dobro, kaj delaš da se malo opustiš?
Sve radim da se malo opustim! Imam neki nerv koji me tjera da promoviram književnost i pokrećem stvari. Pa se pretrpam i govorim kako ću od nečega odustati, a onda dođu nove stvari. Tu je i osjećaj zadovoljstva nakon odrađenog festivala ili broja časopisa, vidiš da si nekog promovirao ili povezao neke ljude, što te ispuni pa ideš dalje. Volim to što radim pa je sve lakše, a nađe se vremena za sve. Neki koji gledaju izvana i tako govore da je sve to zabava. I je, ali iza koje stoji puno posla.
19. ožujka 2021.
https://www.ziher.hr/marko-gregur-intervju/
Bilješka o autoru
Marko Gregur (Koprivnica, 1982) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu, specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu te sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Doktorand je i vanjski asistent na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca (2016–2018). Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije. Objavio je knjige Lirska grafomanija (Naklada Ceres, poezija, 2011), Peglica u prosincu (DHK PPO, kratke priče, 2012), Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, kratke priče, 2014), Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, roman, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, roman, 2018) i Vošicki (Hena com, roman, 2020). Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz preveden je na slovenski, dramatiziran za Hrvatski radio, objavljen kao zvučna knjiga i dobitnik je nagrade Katarina Patačić kao najbolja knjiga na kajkavskom dijalektu objavljena te godine. Roman Mogla bi se zvati Leda bio je u užem izboru za nagradu Gjalski i objavljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe. Za roman Vošicki dobio je Nagradu Vladimir Nazor i Fric. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Pisci na mreži; srijeda, 30. ožujka 2022., od 17 do 18:30 sati
Gost 113. programa Pisci na mreži bit će Želimir Periš, čiji novoobjavljeni i nagrađivani roman Mladenka kostonoga „ne sliči na gotovo ništa što se u Hrvatskoj piše, ali zato prilično nalikuje latinoameričkim klasicima“ (J. Pavičić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru sa Želimirom Perišem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Želimirom Perišem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Želimiru Perišu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam on želi reći o sebi.
Dodaci
Želimir Periš, Lidija, priča iz zbirke Mučenice, 2013.
Želimir Periš, Otok bio, priča iz zbirke Žuti bog, 2020.
Želimir Periš, Mladenka kostonoga, ulomci iz romana, 2020.
Linkovi
Kritike
Tanja Tolić: Roman kao kulturni događaj,Najbolje knjige, Zagreb, 15. rujna 2020. http://www.najboljeknjige.com/content/knjiga.aspx?BookID=8488&tab=2
Jurica Pavičić: Roman koji je kidnapirao Araličin svijet i ubacio u njega kompjutorski virus, Jutarnji list, Zagreb, 30. rujna 2020.
Davor Špišić: Želimir Periš u svom novom romanu stvorio je jednu od najčudesnijih žena ikad izmaštanih u knjigama, Telegram, Zagreb, 20. listopada 2020.
Intervju
Emir Imamović Pirke: https://forum.tm/vijesti/zelimir-peris-kultura-ce-prespavati-ovu-godinu-7505
|
Voditelji programa Pisci na mreži Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO Miroslav Mićanović, AZOO |
Jurica Pavičić
Roman koji je kidnapirao Araličin svijet i ubacio u njega kompjutorski virus
Nagrađivani zadarski književnik Želimir Periš objavio je novu knjigu, roman Mladenka kostonoga u izdanju OceanMora.
Periševa knjiga ne sliči na gotovo ništa što se u Hrvatskoj piše, ali zato prilično nalikuje latinoameričkim klasicima.
Pučki mudrac, iz kojeg progovara nataloženo narodsko znanje. Prkosni partibrejker, koji ismijava autoritete, crkvu i tuđinsku vlast. Oštroumni plebejac koji nema učenih škola, ali zna jezike i razumije svijet. Progonjen, jer ga ni jedan autoritet ne može počešljati.
Opis koji navodim opis je vjerojatno najslavnijeg lika cjelokupne hrvatske književnosti: Petrice Kerempuha. Kroz Kerempuhov lik Miroslav Krleža je 1936. ispripovijedao vlastitu viziju hrvatske nacije. Opjevao ju je u antikolonijalnom, antiklerikalnom i klasno svjesnom ključu, ključu koji je današnjem hrvatskom nacionalizmu bio i ostao neopisivo tuđ.
Osamdeset i četiri godine poslije pred nama je opet jedan književni lik koji Naciju predstavlja u antikolonijalnom i klasnom ključu. Opet je riječ o pučkom mudracu, prkosnom buntovniku i plebejcu. Kao i Kerempuh, i taj lik nosi pučka znanja i nataloženo iskustvo. I on ismijava autoritete, crkvu i vlast. Samo, u usporedbi s Kerempuhom postoje dvije krupne razlike. Lik o kojem je riječ ne pripada kajkavskom svijetu, nego onom dinarskom. I – još važnije – lik o kojem je riječ je žena.
Lik o kojem je riječ je Mladenka Gila, zvana Kostonoga, devetnaestostoljetna vještica i vidarica po kojoj nosi naslov roman Mladenka Kostonoga zadarskog pisca Želimira Periša. U romanu 44-godišnjeg Zadranina Mladenka Kostonoga prestaje biti samo fusnota iz etnološke povijesti i postaje nešto drugo: anarhična buntovnica, skaredni agens pobune i prkosa. Kostonoga je dinarski, feministički Kerempuh.
Perišev roman priča povijest stvarne vidarice koja je sredinom 19. stoljeća prakticirala travarenje u sjevernoj Dalmaciji. Mladenka Kostonoga – bar u Periševu romanu – rođena je oko 1805. u okolici Čapljine. Djevojku siroče posvojila je mjesna travarka i poučila vidarskim znanjima. Mala Mladenka izvješti se u travarenju i vidanju, te uskoro postaje tražena iscjeliteljica. Neuki puk osobito impresionira njen izgled: Gila, naime, ima potpuno bijelu kosu.
Tijekom narednih 450 stranica Periš prati Giline putešestvije diljem Dalmacije, Istre i Austrije. Nalazimo je kao dijete u Lovincu. Oko 1840. Gila je u jednom svilajskom selu, gdje stekne reputaciju vještice. Potom u Bolu na Braču, gdje u dominikanskom vrtu razmjenjuje travarska znanja. Koncem 40-ih nalazimo je u Zadru, gdje u svilarskoj manufakturi vodi pobunu radnica protiv industrijalca Papafave. Na otoku Silbi prokažu je kao vješticu. Sude je i muče u pazinskoj tvrđavi. Na koncu dospije u cesarski Beč, gdje se početkom 1880-ih proširi glas o slavenskoj vještici koja prizive duhove i vodi spiritističke seanse. U Beču roman počinje i završava, a unutar tog uokvirivanja Periš kompozicijski vješto slaže prozni puzzle, ispisujući nekronološkim redom epizode iz Kostonogina životopisa.
Travarice i vještice obično su u fikciji reprezentanti neznanja, nazadnosti i pretprosvjetiteljske zadrtosti. Takvu ulogu imaju u mnogim proznim i filmskim fikcijama, pa i u dva slavna hrvatska scenarija: Fuisovom nikad snimljenom Zakonu rieke te snimljenom Nije bilo uzalud Nikole Tanhofera. Periševa Gila – međutim – nije ni zadrta ni nazadna, naprotiv. Bjelokosa vještica u Periševu je romanu akter paralelnog, pučkog prosvjetiteljstva. Ismijava svećenstvo i vlast. Šuruje sa štrajkašima, revolucionarima i prosvjetiteljskim učiteljima. Skrbi o ženskim problemima. Mladenka Gila razrješuje zločine, rasvjetljava misterije. Funkcionira poput neke vlaške, deseteračke verzije „Prve damske detektivske agencije“ Alexandera McCall Smitha. S ljudskom mudrošću i prepredenim manipulatorskim darom, ona miri brakove, spašava ženske časti, izbavlja žene od depresije i nahočad od sramote. Pritom potkopava svaki mogući autoritet, a taj autoritet mogu biti Crkva i industrijalac, načelnik i car.
Perišev roman prepun je teške artiljerije metafikcijskih i intertekstualnih proznih postupaka. Pisac priču uokviruje isljeđivanjem u bečkoj policiji, a ispitivanom guslaru ime je Želimir Periš. Svako od poglavlja počinje deseteračkim guslarskim distihom, a potom i kratkim opisom narednih zbivanja, kao u romanima 18. stoljeća. Pojedina poglavlja parafraziraju ili pastiširaju diskurs znanstvene rasprave, muzikološkog teksta, sudskog zapisnika ili policijskog izvještaja, Periš ironijski parafrazira niz književnih klasika (među inim Zoranića) te s elastičnom jezičnom lakoćom skače s dijalekta na dijalekt, uključujući čitavo poglavlje na istarskoj čakavici. U jednom od poglavlja Periš se čak igra Cortázarovih Školica, pa daje čitateljima numerički ključ da dijelove teksta interaktivno rasporedi po volji.
U Periševu slučaju čitatelju Cortázar ne pada na pamet slučajno. Mladenka kostonoga ne sliči gotovo ni na što što se u Hrvatskoj piše, ali zato prilično nalikuje klasicima latinoameričkog postmodernističkog romana kao što su Sabato, Fuentes, Cortazar ili rani Márquez. Kod Periša se – kao kod najboljih Hispanaca – spajaju povijest i mit, magija i politika, kolonizator i kolonizirani, prozni eksperiment i pripovjedački populizam. Periš Zagoru pretvara u svoj Macondo, samo što je taj Macondo negdje u četverokutu Svilaje i Velebita, Čapljine i Vrlike.
Mladenka kostonogaizgleda kao da je netko kidnapirao Araličin svijet, pretumbao ga i ubacio u njega kompjutorski virus. Sve je tu – i žandari i hajduci, i gusari i subaše, i fratri i Mlečani. Sve je isto, samo što ništa nije isto. Umjesto homogene nacije, kulturnog kanona, smrknute velevažnosti i patrijarhalnog reda, Periš slavi anarhiju i humor, herezu i matrijarhat.
Jutarnji list, Zagreb, 30. rujna 2020.
*********************
Bilješka o autoru
Želimir Periš, rođen 1975. u Zadru. Diplomirani inženjer računarstva. Vodio je OtPis – radionice kreativnog pisanja u Zadru i Zapis – udrugu zadarskih pisaca, s kojima je organizirao mnoge književne programe uključujući Kalibar bestival 2013-2018. Za priče je dobio nagrade Sfera 2002, Lapis Histriae 2012, te finala: Lapis Histriae 2013, Vranac 2014, FEKP 2014. Autor je društvene igre Strašne žene 2018.
Objavio: Mučenice (zbirka priča), Algoritam, Zagreb, 2013. (adaptirano u dvije kazališne predstave: kazalište Joza Ivakić Vinkovci i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku te Dramska amaterska družina Vodice; slovensko izdanje: Modrijan založba, Ljubljana, 2014; bugarsko izdanje: Sofia, 2020); Mima i kvadratura duga (roman), Algoritam / 24 sata, Zagreb, 2014. (finale t–portala za roman godine); Mima i vaše kćeri (roman), 24 sata, Zagreb, 2015; x (pjesme), Algoritam, Zagreb, 2016; Žuti bog (priče), C.A.S.H., Pula, 2020. (zajedno s Maer i Perić); Mladenka kostonoga (roman), OceanMore, Zagreb, 2020. (nagrade: Kočićevo pero, t-portal za roman godine); Straška postavlja teška pitanja (slikovnica), Fierce Women, Zagreb 2021; Straška izvrće neistine (slikovnica), Fierce Women, Zagreb 2022.
112. Pisci na mreži, 23. veljače (srijeda) 2022. u 17 sati: Mateja Jurčević
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gošća 112. programa Pisci na mreži bit će Mateja Jurčević, čiju rečenicu o pisanju, poeziji, posuđujemo jer kao da je uvod današnji susret: „Poezija me još uvijek uznemiruje, a to što je i ja danas pišem splet je gomile okolnosti i susreta. Da je samo nešto izostalo, izostala bih i ja iz ovog razgovora.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Matejom Jurčević, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Matejom Jurčević, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Mateji Jurčević da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam ona želi reći o sebi.
Dodaci
Mateja Jurčević,Bijela vrata, izbor, 2017.
Mateja Jurčević,Žene iz Altamire, izbor, 2019.
Linkovi
Žene iz Altamire(audio): https://www.zeneizaltamire.com/
Čitalica(dvije pjesme):
https://www.youtube.com/watch?v=nbQ2zrnfG2o;
https://www.youtube.com/watch?v=nEmFA8y-3vI
Kritike
https://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritika-zene-galijoti
http://enklava.rs/kritika-esej/225239/poetska-kartografija-zudnje.html
Intervju
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Mateja Jurčević
Nadam da će moja poezija barem nekoga učiniti blagim i obazrivim
Razgovarala: Monika Herceg
Rođena u Vinkovcima 1995., trenutno pred diplomom komparativne književnosti i bibliotekarstva, Mateja Jurčević u 20. je godini nagrađena Goranom za mlade pjesnikinje. Tako je ukoričena njezina prva zbirka,Bijela vrata. Već tada bilo je jasno da se radi o novom, bitnom glasu mlade hrvatske poezije. Mateja Jurčević krajem prošle godine izdala je zbirku pjesama Žene iz Altamirekoju toplo preporučamo. Ono što Mateja donosi svjež je glas ljubavne lirike, možda i najtežeg mjesta poezije jer, zaista, kako inovativno i svojim glasom progovoriti o dvoje, odnosima, ljubavima? Ipak, Mateja je u tome više nego uspjela. Upravo je njezina nova zbirka razlog ovog našeg razgovora.
Monika Herceg: Bijela vrata nagrađena Goranom za mlade pjesnike zatvoren su sustav koji je dosljedno izveden. Zbirka je strukturirana kao svojevrsno zrcalo, slijedi zacrtani koncept. Pjesme su zatvorenije, barem mi se čini, prema slučajnim čitateljima koji ne uzmu na početku zbirke ključ za ta vrata. S druge strane, zbirka Žene iz Altamire otvorenija je čitateljima, moguće je hodati kroz pjesme, a da se ne traži poseban ulaz u zbirku, ali i dalje se radi o čvrstom konceptu. Koliko ti je bitna struktura zbirke, ta konceptualnost? Je li ona potrebna ili nužna u poeziji? Čini mi se da se svakako javio niz mladih pjesnika koji inzistiraju na zbirci poezije kao jednom malom organizmu.
Mateja Jurčević:Koncepte stvaram iz dvaju razloga. Prije svega, oblikovanje kvalitetnog okvira onemogućuje suvišna vrludanja i olakšava mi sam proces pisanja. S druge strane, to je način da se, osim preko pojedinačnih pjesama, na još jednoj dodatnoj razini komunicira s čitateljem. Koncept uvijek smatram narativnim dijelom poezije, pričom koja okuplja sve pjesme i smješta ih u kontekst. Različit raspored istih pjesama može donijeti posve drugu priču ili barem promijeniti perspektivu. Igra mogućim perspektivama jedna je od većih radosti pisanja. Ali daleko od toga da su koncepti nužni. Izostanak čvrste strukture ne znači da zbirka neće biti skladan organizam.
Kao čitatelji navikli smo tražiti i upisivati značenja i na mjesta na kojima ih inicijalno nije bilo. Zbirke uvijek sadrže čitav niz slučajnosti i potencijalnih tumačenja koja uvijek ovise o onome tko se s knjigom susreće. Uostalom, pisanje po konceptu ima i svoje zamke, može se dogoditi da od šume ne vidimo stablo, da koncept stvaramo nauštrb pojedinačnih pjesama. Čini mi se da mi se to dogodilo s Bijelim vratima i čini mi se da sam u Ženama iz Altamire to uspjela ispraviti.
Bijela vrataprogovaraju zapravo, kako im je u početku bio radni naslov Paranoje, o svojevrsnom isključenju iz društva, o jednom rubu borbe koja se događa u nama, o našim paranojama i strahovima, našim krivim percepcijama, često i ponorima. Lirski subjekt bori se sa svijetom. Kakav je bio proces pisanja te prve zbirke? Kako si se odlučila za takvu temu?
Proturječit ću sebi. Bila je to neka vrsta oslobađanja od prilično okrutnih okvira i pravila koje sam si nametala, koje svatko od nas ponekad natovari na sebe. Pisala sam jer sam se morala riješiti svih tih silnih formi, dati priliku pjesmama i životu da se razviju sami. Uvučena tada potpuno u studentske teme, nadrealističko, automatsko pisanje učinilo mi se kao dobro rješenje. Smiješno je da sam i slobodu svezala konceptom. Izgleda da nikada nismo slobodni onoliko koliko bismo htjeli. Ta je zbirka u sukobu sama sa sobom. Pisala sam o onome što me je u isto vrijeme i mučilo i intrigiralo, o unutarnjoj podvojenosti čovjeka, o njegovim banalnim slabostima i životu u konstantnom strahu koji iskrivljava predodžbu svijeta, o duševnom slomu do kojega nužno dolazi kada se prihvate društvene konvencije, a potisne vlastiti identitet. Svi su moji subjekti napukli i slabi, ljudska krhkost i sklonost pogreškama uvijek će biti moja glavna preokupacija. Ne pišem o jakima, hrabrima i dosljednima, ta mi je perspektiva nepoznata. Većina autora piše s nekim ciljem, ja se nadam da će moja poezija barem nekoga učiniti blagim i obazrivim.
Misliš li da poezija ima tu određenu ljekovitost? Da je možemo, ponekad, koristiti kao oružje da smekšamo, da ohrabrimo, probudimo?
Strašno je rabiti izraz oružje kada se govori o smekšavanju i ohrabrivanju. Ono podrazumijeva silu koja porobljava. Poezija to ne čini, ona nije nasilje, nego mogućnost. Nije na nama da ikome namećemo poeziju, naše je da je ostavimo u košari na stolu i pustimo da je uzmu oni kojima je potrebna. Uostalom, probuditi možete samo onoga tko je za to spreman, a ta se spremnost kod svakoga od nas javlja u različitom trenutku života.
U Ženama iz Altamire lirski subjekt također je marginalan, on/ona je u području ljubavi, uspostavljanja odnosa, čežnje s kojom se bori, ali koja nije ni bliska ni ostvariva. Koliko su ti bitne takve pozicije u pisanju, one koje zapravo zastupaju te ljude na rubovima, mogli bismo reći skoro pa i marginalizirane?
U novoj zbirci željela sam nastaviti problematizirati gubitak identiteta. U Bijelim vratima potiskuje ga se zbog društva, u Ženama iz Altamire zbog drugog pojedinca. Uzela sam žensku perspektivu jer mi je bliža i jer se zatomljivanje vlastite osobnosti kod nas češće događa, mada je zapravo riječ o univerzalnom problemu. Toliko smo toga spremni napraviti da bismo doprli do drugoga, promijeniti vlastitu bit, postati karikatura, sve da bismo bili prihvaćeni, zadovoljili osnovnu potrebu za ljubavlju i preživjeli. Ja ne mogu reći da moja poezija obuhvaća sve rubove društva, to zasigurno ne čini, ali ako su depresivni, anksiozni, usamljeni i nesigurni jedan rub društva, to je onda rub koji želim ograditi da nitko s njega ne padne u provaliju.
Žene iz Altamiresu zapravo i ljubavna zbirka pjesama. Koliko je danas teško pisati ljubavnu poeziju? Postoji li način da se odupremo nekim zamkama?
Ljubavnu poeziju teško je pisati ako se ne osjeća ništa i ako se osjeća previše. Nitko ne želi prazne riječi iz kojih ne izvire emocija, kao što ni spontani izljev emocija ne garantira dobru, estetski uspjelu pjesmu. Sigurna sam da su neke od najljepših ljubavnih pjesama spoj snažnih emotivnih doživljaja i promišljenog vaganja riječi. Recept za odupiranje zamkama ne znam, eventualno da se ne piše ljubavna poezija ili poezija uopće, ali to nije opcija. Čitanje uvelike pomaže, ali čak ni ono ne garantira da kad-tad nećete napisati glupost.
Zbirka je strukturirana tako da ima uvodnu pjesmu te tri poglavlja, Bukolike, Elegije i Groteske. Kako si se odlučila na takvu strukturu koja nosi imena po književnim oblicima?
Isprva sam napisala petnaestak pjesama koje sam doživljavala kao tri sasvim različita stila, imala sam potrebu sistematizirati ih. Ne volim raditi u kaosu, bez obzira je li kaotična okolina ili su to pjesme. Više sam ih puta iščitala i odredila da im je zajednička tema ljubav, ali je svaka grupa imala svoju malu podtemu. Bukolike su tako nazvane ironično jer ljubav smještaju u lažno idealni prostor u kojemu je tehnologija zamijenila prirodu, ali to je nebitno jer onome tko voli idealni je prostor zapravo samo onaj u kojemu se nalazi voljena osoba. Elegije počinju progonstvom subjekta iz te idealne zemlje. Pjesme drugog ciklusa nešto intenzivnije tematiziraju odvojenost od ljubavi i nazvati ih elegijama, premda one to formalno nisu, bilo je ili najprirodnije ili najjednostavnije, ni sama nisam sigurna. Groteske predstavljaju konačni rezultat te ljubavi, ono u što se često na koncu pretvorimo, u kreature koje su nekada bile ljudi, žene s vlastitim dignitetom. Željela sam pisati o tragičnosti, komičnosti i apsurdnosti svega što činimo da bismo bili “bolji” za druge, o iskrivljenoj percepciji sebe. Odatle valjda i naziv posljednjeg ciklusa.
Kako izgleda tvoj proces pisanja? Je li on bio isti za obje zbirke? Nametneš li prvo strukturu pa gradiš ili se struktura kasnije javi kao produkt pisanja?
Pa zaista mislim da sam o strukturama dovoljno govorila do sada. Mogu samo reći da proces pisanja, premda je sličan, nije bio posve isti. Prva je zbirka nastala kao rezultat svakodnevnog maničnog pisanja i to najčešće u pauzama između predavanja, drugoj sam zbirci pristupila nježnije, pisala sam je sporije, shvatila sam da je disciplina dobra stvar, ali ne može zamijeniti vrijeme koje je ponekad potrebno da se neke pjesme oblikuju i potpuno razviju.
Dakle, poeziji treba vrijeme kao dimenzija? Moram priznati da nisam nikad o tome mislila, ali sad kad si to spomenula, i sama shvaćam kako neke pjesme jednostavno moramo čekati...
Vjerujem da poeziji treba da se osluškuje i prati njezin tempo. To ne znači prepuštanje struji i čekanje da se stvari same napišu, nego podrazumijeva pronalaženje ravnoteže između namjere i mogućnosti. Poezija iziskuje kontinuirani rad, ali je pogubno forsirati je.
Rano si dobila Gorana za mlade pjesnike, što je već nekoliko puta istaknuto. Kako je poezija zapravo došla do tebe i zadobila već tako rano tvoju ljubav?
Poezija te odredi tako što promijeni način na koji doživljavaš sve oko sebe, ne nagradom koja dođe onda kada si već do grla u poeziji i iz nje više ne možeš izići. Poeziji me prvo privukao zvuk riječi, a tek zatim njihov smisao. Kasnije, čitajući sve više, budila je u meni niz malih eksplozija. Neke pjesme i danas čitam samo u pokretu, šetkajući po sobi. Poezija me još uvijek uznemiruje, a to što je i ja danas pišem splet je gomile okolnosti i susreta. Da je samo nešto izostalo, izostala bih i ja iz ovog razgovora.
Baviš se i pisanjem književne kritike. Kako gledaš na ta dva procesa stvaranja, pisanje poezije i pisanje kritike? U kojoj su mjeri oni istovjetni, u kojoj različiti?
Ne bavim se pisanjem književne kritike, već samo povremeno napišem poneku. Nedovoljno često da bi to bilo “bavljenje”. Kada je pišem, za mene je to uvijek igra, možda zato nisam ozbiljna kritičarka. Volim iščitavati i prevrtati zbirke do besvijesti i radije donosim moguća tumačenja, nego vrijednosni sud, mada je i to ponekad nužno. Pisanje poezije i kritike slično je tek u promišljanju mogućih značenja, ali često nema stvarnu vezu. Dobar pjesnik ne mora baš nužno biti dobar kritičar, kao ni obratno. Riječ je o dva različita potencijala, potencijalu za stvaranje i za tumačenje. Pjesnici često imaju oba pa ih je valjda zato nešto više među kritičarima.
Književne kritike na našoj je sceni zapravo malo. Koja je funkcija kritike za književno polje? Što će nam zapravo književna kritika?
Ovo je pitanje zamka. Svi se izgleda slažemo da je književna kritika neophodna, ali malo tko može jasno artikulirati koja je njezina funkcija. Točnije, oko njezine se funkcije uvijek spori. Je li ona smjernica autoru, je li smjernica čitatelju, način da se književnost razvrsta na dobru i lošu ili je ona, a ovo je najčešći hit, samo pokazivanje frustracije onih koji sami ne znaju pisati. Nemam konkretan odgovor, nitko ga nema. Osobno, na kritiku volim gledati kao na prilog književnom djelu koji će sljedećem književnom i čitateljskom naraštaju poslužiti više nego onom za koga je pisana. Književne kritike jednako kao i književna djela čuvaju u sebi duh vremena.
Ma što će nam i poezija? Koja je njena funkcija u današnjem društvu pomaknutih vrijednosti? Je li jezik zbilja, da te parafraziram, gluho štene?
Današnje društvo pomaknutih vrijednostivišestoljetna je fraza koja se rabi uvijek kada se čovjek osjeća bespomoćno. Mi bismo htjeli mijenjati kolektiv s nekoliko dobrih i pametnih riječi pa zaboravljamo da se prvo treba obratiti pojedincu, potrošiti vrijeme na njega. Ipak, iz tko zna kojeg razloga, možda u želji za brzom promjenom, uvijek apeliramo na masu, a masa nije živo biće, ona ne sluša i ne suosjeća, često je nepromišljeno okrutna. Sintagmu sam iskoristila u kontekstu zbirke, ali jezik je gluho štene i onda kada u njemu nema drugoga, kada se govori samo da bi se govorilo, da bi se izbacilo smeće iz sebe, ne uzimajući u obzir težinu riječi i okolnosti u kojima se izgovaraju. Poezija još jedina promišljeno bira riječi i zato je njezina poruka nezamjenjiva, ona nema nasilan pristup i zato se uvijek provuče do onih koji okolini mogu donijeti napredak. Najčešće je riječ o malim ljudima i njihovim svakodnevicama, ali griješimo ako mislimo da je to nebitno.
Tvoje pisanje za mene je intenzivno iskustvo koje uvijek nosi više slojeva. Ono što osjećam kod čitanja jest kako u tvom glasu, kao svakoj dobroj poeziji, postoje i glasovi prethodnika i prethodnica. Da postavim pitanje koje već svima ide na uši, ali mislim da ga je bitno ponavljati, koliko je čitanje bitno za pisanje?
Budući da ni život ni književnost ne počinju s nama, ne možemo samo ignorirati postojanje drugih ljudi i drugih knjiga. Naše je osobno iskustvo vrijedno, ali nedostatno da bi se stvarala književnost koja će biti važna van zidova vlastitog doma. Riječi, koliko god da ih poznajemo, ionako ne mogu opisati baš sve, zašto bismo si onda dodatno uskraćivali one koje nam se nude? Onaj tko ne čita zakida sam sebe, kržljav je iznutra, a književnik koji ne čita mitsko je čudovište u čije postojanje odbijam vjerovati.
Sad kad su se Žene iz Altamire otisnule u svijet, koji su daljnji planovi?
Nemam nekih konkretnih planova vezanih za pisanje. Za nešto novo još je prerano, druga je zbirka tek nedavno izišla. Trenutno samo želim završiti fakultet, a nakon toga ćemo vidjeti što dalje.
Uz Žene iz Altamire dolazi i link na audioknjigu koju je pročitala Nikolina Maletić. Kakvo je iskustvo bilo raditi na jednom takvom projektu? Otkuda se rodila ta ideja?
Ideja se rodila spontano. Dok je rukopis još bio u nastanku, Nikolina mi je proslijedila snimku na kojoj čita jednu pjesmu Vesne Bige. Interpretacija mi se jako svidjela i predložila sam joj da pročita i moje pjesme. Uvjeravala sam je da će biti zabavno. Pristala je, odradila sjajan posao, a koliko joj je zabavno bilo to ipak treba pitati nju. Vjerujem da je uvijek stresno razmišljati hoće li nešto ispuniti očekivanje autora ili ne, ali ona je bila moja profesorica, a sada je jedna od najbližih osoba, i moje je povjerenje bilo bezgranično. Uvijek ističem da je poeziju jednako važno čuti koliko i čitati, tako se otvaraju nova značenja i dopunjuju postojeća. Da se mene pita, svaka bi zbirka imala i svoju zvučnu verziju, a ovu našu možete poslušati na stranici: www.zeneizaltamire.com
Moderna vremena, 12. lipnja 2020.
https://mvinfo.hr/clanak/mateja-jurcevic-nadam-da-ce-moja-poezija-barem-nekoga-uciniti-blagim-i-obazrivim
Bilješka o autorici
Mateja Jurčević (Vinkovci, Novi Mikanovci, 1995) završila komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu, za rukopis Paranoja koji je 2017. objavljen pod naslovom Bijela vrata. Svoju drugu zbirku, Žene iz Altamire, objavljuje 2019. godine. Uz drugu zbirku, u suradnji s Nikolinom Maletić i Markom Kostićem, priložen je istoimeni audioprojekt koji se može preslušati na stranici https://www.zeneizaltamire.com/. Osim poezije piše književne kritike i prevodi s ruskog jezika. Radove je objavljivala na različitim portalima, u časopisima i zbornicima (Tema, Eckermann, Nova riječ, Strane, Kritična masa, Poezija, Polja i drugi). Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, francuski i grčki.
111. Pisci na mreži, 26. siječnja (srijeda) 2022. u 17 sati: Zoran Žmirić
Današnji je gost 111. programa Pisci na mreži Zoran Žmirić, pisac čija su „kaleidoskopska stakalca kratki isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Zoranom Žmirićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Zoranom Žmirićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Zoranu Žmiriću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Zoran Žmirić: Blockbuster, ulomak, 2009.
Zoran Žmirić: Snoputnik, ulomak, 2014.
Zoran Žmirić:Putovanje desnom hemisferom, ulomak, 2017.
Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19, ulomak, 2018.
Zoran Žmirić:Kaleidoskop, ulomak, 2019
Davor Šišović, Povijest rata i beščašća, Glas Istre, 2018.
Marinko Krmtopić: Mučna i mračna priča o posljedicama ratnog i inih ludila, Novi list, 2018.
Jagna Pogačnik: Smrt generacije sa soundtrackom gothic rock heroja, Jutarnji list, 2019.
Kim Cuculić, Djelo koje se ispisuje između redaka, Novi list, 2019.
Linkovi
Kritike
https://stilueta.net/recenzija-knjige-pacijent-iz-sobe-19-autora-zorana-zmirica/
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-pacijent-iz-sobe-194
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-pacijent-iz-sobe-193
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-pacijent-iz-sobe-192
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-pacijent-iz-sobe-19
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-putovanje-desnom-hemisferom
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-putovanje-desnom-hemisferom1
https://hena-com.hr/kritike/detaljnije/knjizevna-kritika-putovanje-desnom-hemisferom2
Intervjui
https://cyberbosanka.me/kaleidoskop-zoran-zmiric-price-o-ljudima-u-kojima-cete-se-prepoznavati/
Esej
https://nomad.ba/zmiric-arhipelag-jugoslavija
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Zoran Žmirić
Nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim, nego da bi svatko imao pravo reći što misli
Razgovarao: Siniša Kekez
Riječki pisac Zoran Žmirić krajem godine kod Hena coma, kod kojeg je već imao knjigu Putovanje desnom hemisferom, objavio je roman Pacijent broj 19, o ratu i postratnom liječenju. Roman iz rata, koji je i društvena, psihološka i povijesna analiza, uz soundtrack "Sisters of Mercy", u fokus je došao u manjku knjiga koje bi mu konkurirale temom i kvalitetom. Objavljeno je i izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegova Blockbustera, punokrvnog romana s prve izvidničke crte, jedini ratni roman koji bi ekranizirao Srđan Dragojević. Zbog svega toga Zoran Žmirićzaslužio je najmanje jedan intervju.
Za mene je rat gotov!
Očito ne vjerujući da je rat gotov, pišete iz pozicije neposrednog ratnog sudionika kojega smještate na psihijatriju. Iz romana proizlazi da putovi s bojišta vode ili u mrtvačnicu ili na kliniku?
– Kad kažete da očito ne vjerujem kako je rat gotov, moram se osvrnuti i provjeriti nije li pitanje upućeno nekom drugom, nekome tko je svoje sudjelovanje u ratu protumačio tako da si uzima pravo svima dirigirati kako živjeti, pa čak i određivati koje će predstave gledati u kazalištu.
To je ekipa koja i dalje živi rat. No, vidim da iza mene nema nikoga pa ću pokušati odgovoriti... Za mene je rat završio devedesetih, no za dobar dio našeg društva evidentno nije. To je razlog zašto se bavim tom temom. A s bojišta putovi vode svuda; u politiku, ovisnost, na burzu rada, u Irsku, pa i u mrtvačnicu i kliniku. Nekome je sve nabrojeno tek odraz unutarnjeg stanja, a nekome stvarna mjesta.
Roman je pisan u obliku monologa još jednog sudionika s prve crte. To je pozicija koju pripovjedno volite, kao da „mudrijaši“, „dezerteri“ i „guzonje“ iz pozadine, pa i s druge crte, nemaju pravo na glas o ratu?
– Suprotno mišljenju koje prevladava u našem društvu, svatko ima pravo reći što misli i za to nije nužno imati iskustvo s ratišta. Ja nisam išao u rat da bih danas imao pravo reći što mislim, već sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli i da zbog toga ne bude šikaniran. Na žalost, naša stvarnost je upravo suprotna; ako kažeš nešto što se ne sviđa ekipi s nasilnim idejama, prozivaju te kao izdajnika, neprijatelja, poručuju ti neka napustiš zemlju, gotovo da ti stavljaju metu na leđa. I to čine na svim razinama; od zgubidana koji pred voćarnom uz pivo rješavaju svjetske krize pa sve do najvišeg državnog vrha.
Opet ste se opredijelili za lik urbanog mladića koji u sebi ima morala da ne postane lopov ili silovatelj, ali i spremnost da ubije one koji se u to upuste ili one s druge strane ratne crte. On je u opoziciji s tipičnim braniteljima, a od ostalih razlikuje se po tome što je njemu ubijanje privremeno stanje, a ne životno opredjeljenje?
– Moj lik nije u opoziciji samo s tipičnim i netipičnim braniteljima, on je u sukobu prvenstveno sam sa sobom, on je megafon dualizma, preslika zajednice osvijetljene iz svih kutova. Urbani mladići koji su išli u rat čine polazišnu točku oko koje pripovijedam. To su ljudi iz moga susjedstva, ljudi koje poznajem i o kojima mogu pisati autentično. No, to zauzimanje pozicije malog čovjeka koji ima tanašan ili nikakav glas u mom romanu je alegorija. Konkretno glas Vanje Kovačevića, glavnog lika romana Pacijent iz sobe 19, nije njegov glas, on samo fiktivno progovara o sebi. Vanja je doktor koji uspostavlja dijagnozu društva.
Vječna pitanja '41. i '91.
U Pacijentuima preklapanja s ranijim Blockbusterom, likovi imaju imenjačke i prezimenjačke parnjake s druge strane, čak je ponovljena i priča o mudracu koji pita čovjeka tko si... Čemu takvo ulančavanje, spremate ciklus „U traganju za ratnim vremenom“?
– Priča o mudracu koji postavlja pitanje identiteta pojavljuje se i u Blockbusteru, točno, no ne samo u njemu. Taj se lajtmotiv pojavljuje u svim mojim knjigama, to piše i kao mali naputak čitateljima na klapni knjige. Iako je svaka moja knjiga cjelovito, zaokruženo djelo, ja ih vidim kao dio veće priče koje veže ista ideja.
Ma o čemu pisao, uvijek se vrtim oko istog pitanja: Tko smo mi i čime smo bili uvjetovani kad smo donosili određene odluke. Moja zbirka poezije Zapisano metkom je talog Blockbustera, a sa Snoputnikom dijeli misao: „Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio“, dok Pacijent iz sobe 19 ima nekoliko elemenata koji se prethodno spominju u "Zapisano metkom". To su kopče koje ih drže na okupu.
Imate tri ratna romana i zbirku ratne poezije, planirate li prelazak na mirnodopski mod?
– Ne znam je li nepristojno da ja kao autor zaniječem kako pišem o ratu, no ipak ću to učiniti. Meni su u fokusu ljudi u nesvakidašnjim situacijama. Mene više od same energije rata zanima ponašanje pojedinca koji je uvučen u rat i koji zbog toga proživljava unutarnje sukobe. Vjerujem da svatko tko piše, svoj rukopis kolorira osobnim iskustvom.
Prije Pacijenta objavio sam roman Putovanje desnom hemisferom, koji je solidno zapažen, na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni rukopis došao je do finala, a nakon izlaska dobio je dobre kritike. On tematski nema nikakve dodirne točke s Pacijentom i Blockusterom, no ne zato što sam tako odlučio. Mogao je to ispasti potpuno drukčiji rukopis, samo da sam u vrijeme pisanja bio manje nadahnut nekim dobrim stvarima, a više revoltiran svakodnevicom. Ne znam što ću sljedeće pisati, za pisanje trebam snažan vanjski poticaj, a kako sam dio ovog društva, dijelim s njim dobro i zlo, iduća tema će opet biti uvjetovana okružjem.
Rat je stanje uma koji ima jak utjecaj na poslijeratno vrijeme i dok god se u Hrvatskoj podgrijava ta tema, ima i materijala za promišljanje i pisanje, tako da... tko zna? Možda jednom napišem priručnik o utjecaju mjeseca na debljanje školjki, samo ako me ta tema dovoljno iživcira ili inspirira. No, kako sad stvari stoje, takvo što nema šanse pokraj pitanja o 41. i 91. Konačno, i sami ste rekli da je Pacijent moj četvrti rukopis koji tematizira rat, s tim da je on moja osma knjiga. Znači, ravnoteža je zadržana, barem zasad.
Neke knjige žive brzo i bučno
Paralelno s novim romanom, kod istog nakladnika objavili ste izmijenjeno i dopunjeno izdanje svoga najpoznatijeg romana Blockbuster?
– Nakon Pacijenta povećala se potražnja za Blockbusterom, a već neko vrijeme sam imao potrebu za intervencijama u tekst koji je pisan prije deset godina. Činilo mi se zgodno da se obje knjige koje su na neki način literarno-duhovni blizanci, mogu nabaviti kod istog nakladnika i u istoj biblioteci.
Ma koliko bio uspješan, čini se da Blockbusternije odjeknuo koliko je trebao po prodaji i nagradama iako se po prijevodima vidi da je još aktivan. Začudo nije došao do ekranizacije premda svi navodno vape za ratnom prozom i filmom?
– Neke knjige žive brzo i bučno, o nekima se čuje puno kasnije, o nekima nikada. Blockbuster je sa svim svojim izdanjima i prijevodima trenutno dostupan na tržištu koje čini 200 milijuna ljudi. Taj roman definitivno ima svoj život s kojim ja više nemam nikakve veze.
Možda vaši čitatelji sad očekuju da, poput mojih kolega čiji romani nisu ekranizirani, ospem paljbu po HAVC-u i ostalim državnim institucijama koji ne prepoznaju "moju genijalnost", no mene to ne zamara. Konačno, možda je istina negdje drugdje? Možda su braća Coen i sestre Wachowski bili zauzeti, a možda Blockbuster jednostavno nije dovoljno dobar filmski predložak koliko se to ljudima čini?
Laufer i Sisters of Mercy
U vašoj biografiji piše da ste svirali u Lauferu, a ovdje je roman pun muzike 'Sisters of Mercy'. Rock glazba očito je bitan dio vašeg života?
– Da, i ne samo rock. Glazba mi je poticaj i dok pišem, gorivo za uzlet. Uostalom, glazbom sam se aktivno bavio trideset godina, a pisanjem tek polovinu tog vremena.
Dalmatinski korijeni
U Splitu ste prije četiri godine bili na Bookvici. Koliko ste kao pisac prisutni u Dalmaciji, planirate li skoro doći i pobjednički viknuti: 'Oba su se prodala!'
– Pola moje rodbine je iz Dubrovačko-neretvanske županije. Često se dopisujemo tako da sam u Dalmaciji zahvaljujući pisanju izuzetno prisutan. Pisci vam inače ne planiraju dolaske. Uglavnom sjede kod kuće, na stoliću talože prljave šalice od kave i čekaju da ih neka knjižnica pozove u goste.
Numerologija i indologija
Pacijenta ste isprepleli numerološkom poveznicom broja 19, od devetnaestogodišnjeg glavnog lika, rođenog 19. studenoga, na Dan muškaraca, iako je ostao bez muškog atributa, iz sobe broj 19, a tu je i numerološki zanimljiva 1991., godina koja se vraća. Bavite li se numerologijom ili su se brojke tako posložile u maštovitom umu?
– Posložilo se. Uvijek se nekako posloži kad zadam okvir. Slično se dogodilo sa Snoputnikom, gdje sam se bavio Istrom i Indijom kao duhovnim i zemljopisnim dvojnicima. Tijekom pisanja uočio sam da se na mjestu gdje se u Istri nalazi mjesto Tar, u Indiji leži istoimena pustinja. Indijci duhovni prostor svoje zemlje nazivaju Barat, a jednako se zove naselje pokraj Kanfanara.
Također najjužnije mjesto u Istri ima čudno ime – Premantura, dok riječ prema na sanskrtu znači ljubav. Mislim da se takva preklapanja događaju svuda oko nas, moja je sreća što ih uspijevam primijetiti.
Slobodna Dalmacija, 28. siječnja 2019.
Bilješka o autoru
Zoran Žmirić (Rijeka, 1969), član Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski.
Nagrade i priznanja: „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010), Godišnja nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011), CeKaPe za kratku priču (2013), „Fran Galović“ 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019).
Objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005), Blockbuster (VBZ, 2009; AdPublik, 2012; Brambles / Amazon, 2015; Фaбула, 2018; Sefsafa Publishing 2021), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015; Крок, 2020), Putovanje desnom hemisferom (Hena Com, 2017), Pacijent iz sobe 19 (Hena Com, 2018; Književna radionica Rašić, 2019; Infinito Edizioni 2021), Kaleidoskop (Hena Com, 2019)
Potkategorije
Stranica 2 od 20
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
- Projekti