Pisci na mreži, srijeda, 27. siječnja 2021. godine

Gost 101. programa Pisci na mreži bit će Stanko Andrić, autor koji čitateljsku pažnju privlači „stolikošću“ svojih interesa, tema, od eseja do požara, od dnevnika do iznimna znanstvenog rada. Iako se nerijetko čine da su daleki i međusobno različiti i udaljeni svjetovi znanosti i književnosti (umjetnosti), njegovo pismo, tekst zrcali silnu upućenost, metodičnost i sustavnost: „Jurim li zaista? Meni naprotiv izgleda da sam strašno spor, jer svaki korak dugo mjerim i važem. A dojam stolikosti dolazi odatle što me zanimaju mnoge i raznovrsne stvari, barem na mahove. Nekada sam takve prolazne fascinacije znao iskoristiti za pisanje eseja. U književnosti se to može činiti, uglavnom nekažnjeno. U znanosti, pa i povijesnoj, bolje je ne načinjati ako se ne mislite udubiti.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

 

Namjera nam je danas u razgovoru sa Stankom Andrićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

 

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Stankom Andrićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Stanku Andriću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Dnevnik iz JNA, Duriex, Zagreb, 2000.

Simurg, Durieux, Zagreb, 2005.

Stanko Andrić: Simurg, radiodrama, HRT, 2009.

(https://radio.hrt.hr/treci-program/aod/stanko-andric-simurg/355299/)

Stanko Andrić: Enciklopedija ništavila, Ceres, Zagreb, 1995. / Enciklopedija ništavila, Biblioteka online, knjiga 86, DPKM, 2012, 2015, 2016.

(https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/enciklopedija-nistavila/)

 

Linkovi

https://www.matica.hr/vijenac/160/drugorazredno-djelo-18327/

https://www.matica.hr/vijenac/401/od-akademika-do-zemljaka-3117/

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

**********************

Razgovor s književnikom i povjesničarom Stankom Andrićem

Kad zapiva pusta Slavonija

Razgovarao: Mate Maras

 

Sjedimo u kavani osječkoga hotela Central i pokušavamo voditi sustavan razgovor o prošlosti i sadašnjosti Slavonije. Nedjelja je prije podne, početak srpnja, već je pripeklo, čeka nas težak sparan dan. Glavni osječki trg je pust, Ante Starčević nam je okrenut leđima, u prozirnim valjcima nema nikoga, nitko ne izlazi iz podzemlja.

Stanko Andrić tek je prevalio četrdesetu, ali takva mladenačka bezazlenost svijetli na njegovu licu te se doima kao da nije ni tridesetu navršio. A za njim su već knjige i znanstveni radovi, ugled među književnicima i povjesničarima, prati ga glas najpouzdanijega izvora za bitne odrednice hrvatskoga dijela Panonije.

 

Ravnica je krajnja sudbina zemlje, kažete. Vode i vjetrovi pomažu zemlji da ostvari svoju geološku entropiju. Teče li paralelan proces u duši čovjeka koji živi u ravnici?

– Ne događa li se s vremenom nekakva entropija u duši svakoga čovjeka, gdje god živio? Čini mi se da krajolik ljudske duše općenito, kako životni vijek protječe i istječe, sve više nalikuje ravnici.

 

Ali kad se čita vaša Povijest Slavonije u sedam požara, reklo bi se da je čovjeka oblikovala vatra u stvarnom i prenesenom smislu.

– Da, vatra, u ukroćenu obliku – prva golema tečevina ljudske kulture. Prometejeva vatra, ukradena bogovima. U toj sam knjižici nabacio neke natuknice za meditaciju o značenju vatre u povijesti općenito, a posebno o njezinim važnijim proplamsajima u povijesti Slavonije. Vatra kao ratno oružje, kao elementarna nepogoda i katastrofa (veliki požari), kao instrument stare medicine, pravosuđa i crkvene inkvizicije... I istodobno kao načelo ili metafora povijesti, onoga aktivnog u njoj, nasuprot pasivnoj, šutljivoj snazi vode.

 

Idemo iz te prapovijesti naprijed, zaustavimo se u razdoblju turske okupacije. Usporedimo li demografsko stanje Slavonije prije Mohača i poslije Karlovačkoga mira, što se najbitnije zbilo u ta nepuna dva stoljeća?

– Time su se najviše bavili Stjepan Pavičić i Josip Buturac, u novije vrijeme i Nenad Moačanin. Ostaje ipak činjenica da premalo znamo o predmohačkom stanju pa su i zaključci često vrlo upitni. Čini se da nije sporno to da je donje međurječje Drave i Save (današnje područje Slavonije) u predturskom dobu bilo iznadprosječno dobro naseljeno i da ga je nastanjivao pretežno slavenski puk ekavsko-kajkavskoga govora, uz znatan udio Mađara, i to posvuda, a osobito u Podunavlju i donjoj Podravini, gdje su Mađari očito prevladavali. Poslije Turaka, na izmaku 17. stoljeća, slika je bitno drukčija, izmijenjena višestrukim udarima i pritiscima osvajanja, masovnih migracija, kršćanske rekonkviste: slavenski starosjedioci svedeni su na manjinu, koja je uz katolištvo u znatnoj mjeri prihvatila kalvinski protestantizam, Mađari su (s iznimkom Baranje) gotovo nestali, a s južnih su strana pristigli katolički i pravoslavni Slaveni koji sebe, u sve većoj mjeri, smatraju Hrvatima odnosno Srbima.

 

Može li se reći da je tada izvršena rekroatizacija?

– Rekroatizacija bi značila da je u nekom razdoblju prije prijeloma 17. i 18. stoljeća područje današnje Slavonije bilo hrvatsko. Pitanje je kada bi to bilo i u kojem smislu. Pogledajmo najprije demografski. Čitav srednji vijek, od propasti Avarskog kaganata naovamo, u manje-više cijelom srednjem i donjem međurječju Drave i Save, što znači i na području današnje središnje Hrvatske, živjelo je većinsko slavensko pučanstvo, s vremenom pokršteno i katolicizirano, koje međutim sebe obično nije nazivalo Hrvatima, iako je zacijelo bilo svjesno svoje jezično-etničke srodnosti sa žiteljima onodobne Hrvatske, zemlje s druge strane Gvozda, tj. iz gorskih i primorskih županija – Gacka, Lika, Vinodol, Modruš, Cetina itd. Od 10. stoljeća s tim se južnopanonskim Slavenima miješaju Mađari, koji u podunavskoj zoni zapravo i prevladavaju.

 

Je li onda riječ o dehungarizaciji područja?

– Demografska dehungarizacija, koja se zbila na čitavom području međurječja u 16. stoljeću, u doba osmanske ekspanzije, svakako je išla na ruku njegovoj postupnoj kroatizaciji, koja je u to doba već poprimala zamah. Ali s političkog motrišta nema dobrih argumenata da je donje međurječje, od Psunja do Dunava, ikada bilo u sklopu stare samostalne Hrvatske. U sklopu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pak, u srednjem je međurječju ustrojena Kraljevina Slavonija, sa središtem u Zagrebu, koju je srednji vijek opet jasno razlikovao od Hrvatske. Istočno odatle, u donjem međurječju sve do Dunava, nije tada, strogo govoreći, bilo ni Slavonije; njezino se ime onamo pomiče tek za Turaka.

 

Izvucimo iz toga kratak zaključak.

– Dakle, da sažmemo, radije nego o rekroatizaciji u bilo kojem povijesnom razdoblju, čini mi se da treba govoriti o dugotrajnu, mnogostoljetnu procesu kroatizacije južnopanonskog prostora, procesu koji je dakako često bio posve nesvjestan, neplaniran i takoreći uzgredan, i koji je naposljetku, u 18. stoljeću, doveo i do uključivanja područja današnje Slavonije (i Srijema!) u hrvatski politički korpus. Ako hoćete, posve zasluženo, jer je taj proces ostvaren bez osvajanja i nasilja, seobama koje su uvjetovala šira povijesna kretanja, dobrovoljnom asimilacijom i spontanim kulturnim baštinjenjem tih sjeveroistočnih krajeva.

 

Usput, kada se počeo javljati pravoslavni element?

– U Srijemu, koji je prirodni produžetak Slavonije, Srbi i pravoslavlje pojavljuju se već oko prijeloma 14. i 15. stoljeća, poslije velikih osmanskih pobjeda na Balkanu. Kada su tu, oko polovice 15. stoljeća, djelovali istaknuti franjevci i kasniji kanonizirani sveci Jakov Markijski i Ivan Kapistran, u mnogim srijemskim naseljima već su živjeli brojni Rašani, tj. Srbi.

 

Kada su sagrađeni prvi manastiri?

– U to su vrijeme i srpski despoti Brankovići, uvrstivši se među ugarsko-hrvatsku aristokraciju, počeli stjecati posjede u Srijemu, a od kraja 15. stoljeća oni započinju i osnivati manastire na Fruškoj gori. Od kralja Matije Korvina Brankovići su kasnije zakratko dobili i neke posjede u današnjoj zapadnoj Slavoniji i na Banovini. No, na području Slavonije, pravi počeci pravoslavlja i vlaško-srpske prisutnosti nisu stariji od razdoblja turskog osvajanja, koje je u Slavoniji teklo u valovima između 1526. i 1552, odnosno od pune uspostave osmanske vlasti, koja je u stopu pratila ta osvajanja. Središnja ustanova srpskoga pravoslavlja u Slavoniji pod Turcima, manastir sv. Nikolaja kod Orahovice, osnovan je negdje u trećoj četvrtini 16. stoljeća.

 

Kad već govorimo o vjerskim pitanjima, na njima ste i doktorirali, i to u Budimpešti? Kako se to dogodilo?

– U Zagrebu sam studirao latinski i francuski, čak sam i odabrao studij latinskoga iz nekakve nedomišljene naklonosti prema (romantično doživljenu) srednjem vijeku, pa kada se 1993. pojavila mogućnost da nastavim poslijediplomski studirati upravo srednjovjekovnu civilizaciju, na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, objeručke sam je prihvatio. Tamo mi se brzo, uz pripomoć profesora Gábora Klaniczaya, nametnula bogata građa svetačkih čudesa fratra Ivana iz Capestrana kao tema ujedno zavičajna i, nije pretjerano reći, europski relevantna, pa sam je uzeo obrađivati za doktorat. Kapistran je talijanski franjevac koji je završnim dijelom života, smrću i posmrtnim kultom čvrsto ugrađen u crkvenu i kulturnu povijest našega Podunavlja (umro je i sahranjen u Iloku 1456). Nikako ne mislim da sam svojom disertacijom iscrpio sve sastavnice naše kapistranske tematike, čak ni njezina najstarijeg, predturskog odsječka. Ostali su tu još neki zanimljivi aspekti kojima bih se volio vratiti.

 

Kakva je bila uloga katoličkih samostana u ovim područjima?

– Crkvene ustanove i crkveni ljudi, kako je poznato, zauzimaju velik i važan prostor u srednjovjekovnoj civilizaciji. Samo na prostoru današnje Slavonije i Srijema postojalo je tijekom srednjega vijeka četrdesetak samostana desetak različitih redova... O nekima od njih sačuvalo se dosta pisanih izvora, kao i o pojedinim bosansko-đakovačkim i srijemskim biskupima. Manje znamo o neformalnoj ili neslužbenoj strani vjere, o tadašnjoj pučkoj pobožnosti, pa su nam zbirke Kapistranovih čudesa utoliko dragocjenije.

 

Je li ovdje ostavio tragova protestantizam koji se uskoro zatim javio?

– To je u našoj crkvenoj historiografiji uistinu zanemarena tema. U njoj ćemo naći nešto o uspjesima katoličke protureformacije, ali o prethodnim uspjesima reformacije, koji se time nužno impliciraju, nema nikakvih ozbiljnijih istraživanja. Ali za crkvenu povijest Slavonije vrlo je zanimljiv taj rani novi vijek, odnosno osmansko doba, kada se znatan dio staroga pučanstva priklanja protestantizmu, što je dobro vidljivo još i u prvim poslijeturskim popisima naselja. Uzgred napominjem da i ovogodišnji III. kongres hrvatskih povjesničara, koji će se održati u listopadu u Supetru na Braču, ima za glavnu temu Religiju u društvenom i kulturnom kontekstu hrvatske povijesti.

 

Spomenimo i knjigu koju vam je objavio vinkovački ogranak Matice hrvatske pod naslovom Vinkovci u srednjem vijeku, gdje ste važno mjesto dali upravo crkvenoj povijesti?

– O Vinkovcima, koji su u srednjem vijeku nosili ime prema naslovniku svoje župne crkve, sv. Iliji, pa su se mađarski zvali Szentillye, a hrvatski Ilinci, nema mnogo sačuvanih izvora, pogotovo ne raznovrsnih i detaljnih. I po tome i po svojoj onodobnoj važnosti Vinkovci tada pripadaju u nekakav srednji rang, među lokalna središta, trgovišta. U takvu šturom izvornom gradivu važno mjesto zauzimaju podaci o mjesnoj crkvi i župi. S mnogo se više gradiva raspolaže za razvijenija, u pravom smislu gradska naselja toga doba, kao što su Požega, Ilok, Vukovar, Đakovo, Virovitica, Našice, Osijek. O svim bi tim naseljima trebalo napisati ovakve ili slične monografije, uz iscrpnu uporabu svih sačuvanih izvora. Dakako, o svemu tome već se pisalo, ponekad i dosta temeljito (npr. Ive Mažuran o Osijeku), ali sustavne i iscrpne analitičke monografije o važnijim srednjovjekovnim naseljima još su historiografski desideratum.

 

Ta knjiga dobila je i povelju Matice hrvatske.

– Tomu sam se posebno radovao, naročito zbog riječi povelja.

 

Pa da, povelje i listine, čista historija! Recite nam nešto o najstarijoj slavonskoj književnosti, bolje reći pismenosti.

– Ustaljeno je mišljenje da književni život u Slavoniji započinje tek u 18. stoljeću, s našim okašnjelim crkvenim barokom i ruralnim prosvjetiteljstvom. To je uglavnom točno ako se zanimamo jedino za književnost na hrvatskom jeziku. No, ovdašnja starija književna kultura nužno uključuje i latinitet, a pisalo se u Slavoniji (Srijem i Baranju da i ne spominjemo) i na mađarskom, njemačkom, talijanskom, srpskom. Kada se, dakle, uzme u obzir ukupnost pismenosti i književne kulture na slavonskom tlu, ili s njime na ovaj ili onaj način bitno povezanih, onda ima razloga da se slavonsku književnu povijest započne već u 12. i 13. stoljeću, s najstarijim sačuvanim natpisima i diplomatičkim listinama. Osim epigrafike i službene diplomatike, popis vrsta tih najstarijih slavonskih tekstova uključivao bi: oporuke i pisma, kronike i ljetopise, zemljopisne i putopisne tekstove, pravne tekstove, crkvene konstitucije, hagiografiju, propovijedi, govore, prijevode i prijepise.

 

Ima li u toj kulturnoj kronici pisanoj latinštinom dovoljno hrvatskih tragova, riječi »u kamenu«?

– Nađe se i toga. Najpoznatiji je primjer kratki natpis na nadgrobnom kamenu sa zemljišta gdje je stajala benediktinska opatija Rudina, na Psunju, koji glasi: + BRAT IAN +. O važnosti toga kratkog teksta dovoljno govori ovaj komentar akademika Katičića: »To je, koliko se do sada zna, najstariji hrvatski tekst s područja između Save i Drave. Ujedno je to najstariji spomenik koji svjedoči o uporabi latinice za pisanje hrvatskih tekstova...«

 

Hrvatska javnost malo zna o djelovanju ovdašnjih benediktinskih opatija?

– To je tema kojom se bavim već godinama. Na području Slavonije i naše Baranje bile su u srednjem vijeku (okvirno od 11. ili 12. do 15. ili ranog 16. stoljeća) četiri benediktinske opatije, a u Srijemu ih je bilo još šest. Po materijalnim je ostacima najpoznatija Rudina. No, o duhovnom životu i kulturnom radu tih opatija ne zna se gotovo ništa.

 

Kako to?

– Pa tako, nemamo konkretnih potvrda za uobičajeno mišljenje da su benediktinske opatije bile rasadnici pismenosti i naobrazbe. Na osnovi sačuvanih izvora, reklo bi se da je ovdašnje benediktince više zaokupljalo gospodarenje zemljišnim posjedima i biranje samostanskih poglavara. No, nije isključeno da je takva »jednostrana« slika samo rezultat naravi sačuvanih izvora.

 

Kako je graditeljstvo pratilo te promjene?

– Još jedna golema tema. Uzduž i poprijeko Slavonije, od Stupčanice i Čaklovca u zapadnoj Slavoniji do Erduta i Šarengrada na Dunavu, bile su u srednjem vijeku rasijane desetine manjih i većih zidanih utvrda, od kojih su mnoge imale usko obrambenu funkciju, a neke su, poput Ružice-grada, u sebi sadržavale raskošne palače i dvorske kapele. U našoj historiografiji nemamo, nažalost, još ni uistinu iscrpan i provjeren popis svih utvrda ili gradina koje spominju pisani izvori, a kamoli povijest svake od njih na temelju sveobuhvatna pregleda tih izvora. Od tog je posla preči jedino onaj restauratorsko-konzervatorski, koji bi trebao spriječiti konačan nestanak tih starih građevina i spasiti što se još može.

 

U vama su se slili književnik i povjesničar. Vaš proslavljeni Simurg je na simboličkoj razini početak jedne kolektivne autobiografije. To je prepoznato u hrvatskoj javnosti, a ima i vanjskih odjeka.

– Hvala vam na pohvalama. Po mojem je sudu Simurg, knjižica skromna opsega, neobično dobro prošao. Kritičari su uglavnom dobro razumjeli o čemu je tu riječ. Manji ili veći dijelovi te proze dostupni su i na nekoliko stranih jezika, ali za odjeke u inozemstvu ne znam. Vjerojatno bi ih, s obzirom na sve, bilo neskromno i očekivati.

 

Vama je teško postavljati pitanja. Gdje god zagrebem po vašim rukopisima, iskače nešto novo. Javljate se stoliko, svaki put iz druge perspektive, a stalno iskliznete čovjeku iz ruku. Gdje ćete se napokon malo smiriti, za čim zapravo jurite?

– Jurim li zaista? Meni naprotiv izgleda da sam strašno spor, jer svaki korak dugo mjerim i važem. A dojam stolikosti dolazi odatle što me zanimaju mnoge i raznovrsne stvari, barem na mahove. Nekada sam takve prolazne fascinacije znao iskoristiti za pisanje eseja. U književnosti se to može činiti, uglavnom nekažnjeno. U znanosti, pa i povijesnoj, bolje je ne načinjati ako se ne mislite udubiti.

 

U vašoj rodnoj Strizivojni, prije nekoliko godina podignuti su spomenici braći Radić; njihova je poprsja napravio Kruno Bošnjak. Što ti kipovi znače čovjeku čiji su predci vjerovali u HSS kao spasonosno rješenje?

– Baš ste me iznenadili što znate za sve to. Da ste me pitali tko je izradio ta poprsja od pečene gline, ne bih vam znao odgovoriti. I to nešto govori. Moje veze s rodnim selom s godinama su oslabjele. Ne znam je li to bilo neizbježno, ali je tako. A o HSS-u i precima, rekao bih da sam prisutnost te čiste i naivne seljačke vjere u radićevski politički ideal osjetio samo neizravno i izdaleka. U užoj obitelji iz koje sam izrastao uvijek se njegovala neka mjera skepse spram politike i političara, pa bila ona i haesesovska. Jedino prema čemu se iskazivalo bezrezervno poštovanje bila je žrtva onih koji su ubijeni, koji su platili glavom za svoja uvjerenja i pravedne političke ciljeve. Sve ostalo podložno je sumnji i relativizaciji.

 

Strizivojna je blizu Đakova. Sjećate li se trenutka i osjećaja kad ste prvi put vidjeli Strossmayerovu katedralu?

– Baš toga trenutka se ne sjećam. Ne sjećam se ni jesam li katedralu prije vidio izbliza ili izdaleka. Naime, za vedrih, bistrih dana katedrala se vrlo dobro vidi i s polja oko Strizivojne. No, sjećam se, kronološki neodređeno, dojma raskoši i golemosti te građevine – kao nekoga prostora koji je sam po sebi trajna svečanost. To bi bio, u natuknici, moj djetinji dojam nakon što su me onamo prvi put poveli. S tim u vezi, sjećam se i života što je u nekim razdobljima bio toliko skučen da je i odlazak u Đakovo, samo desetak kilometara dalje, bio za me velik doživljaj.

 

Što vas je potaknulo da napišete svoj kulturni i prirodni vodič po Slavoniji?

– Dvije stvari. Prvo, za tu sam knjižicu imao gotovu okosnicu u kratkom tekstu koji sam prije više godina pisao za Gallimardov vodič za Hrvatsku, trebalo ju je samo popuniti i proširiti. Drugo, smatrao sam da ima razloga i potrebe za takvim pomalo staromodnim, prirodno-kulturnim vodičem za našu pokrajinu: sabrati na jednom mjestu najosnovnije podatke o materijalnoj baštini koju nam je na tom prostoru ostavila mnogostoljetna povijest, ili darovala priroda.

 

Dolazimo nužno do Osijeka, u kojemu upravo traje Osječko ljeto kulture. Portret grada kao središta na rubu?

– Da, Đakovo, Požega ili Našice bili bi u tom pogledu bolje zemljopisno pozicionirani. Ali eto, »slavonska metropola« je Osijek. Zanimljivo je da su i sljedeća dva najveća grada (prije posljednjega rata), Vukovar i Brod, također smješteni na rubovima Slavonije, uz velike rijeke. To je povezano s činjenicom da su za taj prostor tri velike rijeke, Dunav, Drava i Sava, povijesno jako važne. One su ga, na koncu, i očuvale kao povijesnu cjelinu, kao pokrajinski entitet. Zato gradska središta u unutrašnjosti, podalje od rijeka, nisu mogla izdržati utrku za prvenstvo sa središtima na rijekama. Iako je, primjerice, Požega prije Turaka bila, uz Ilok, najrazvijenije ovdašnje gradsko naselje. A o Osijeku danas, što bih rekao?

 

Koliko je Osijek autonoman, osjeća li pritisak metropole, trpi li zbog odljeva mozgova?

– Naravno da trpi, a trpi valjda i zbog priljeva mozgova slabije kvalitete. Zapravo mi je posve razumljivo da mlad čovjek s idejama, talentom i ambicijom želi »pobjeći« iz Osijeka, ako može. Pa makar se poslije i vratio. Inače, ako govorimo o širem duhovnom i političkom ozračju, postoji u Osijeku volja za autonomijom, postoje energija i samosvijest. Ali, kao što i drugdje biva, ovaj grad dosta muči određena mjera začahurenosti, interesno-rodbinska premreženost, nepotizam. Valjda je nedovoljno velik grad da bi pokidao te lance i okove...

 

Kad će Osijek preko Drave?

– Zaista ne znam, niti sam siguran da bi trebao. Ovako kako je sada, dovoljno je da iz centra napravite nekoliko desetaka koraka pa da dođete do obale Drave i gledate drugu, baranjsku obalu, stojeći na rubu grada i videći njegov kraj. Ima neke melankolije u tome.

 

A vi osobno: hoćete li se oduprijeti zovu sirena i ostati u Osijeku?

– Jesu li te »sirene« samo metafora za velike gradove i daleki svijet, ili u njima ima i morskog prizvuka? Pitanje me podsjetilo na stihove našeg pjesnika Delimira Rešickog: »Zvuk zvona u panonskome selu / zatreperi algu u Adrianskome moru! / Tako se smrt / dopisuje sa sirenama.« Citirao sam ih u jednom svojem historiografskom radu jer su mi se dobro uklopili u jednu slavonsko-jadransku relaciju. Nekoć sam, naravno, sanjario o radikalnom bijegu: francuska Polinezija i takve šašave stvari... Ali po naravi sam, zapravo, nesposoban za takvo što. Dakako, u Osijeku se ponekad osjećam skučeno, ili kao na sporednom kolosijeku. Ali ne vjerujem da bi lijek za to bio život u Zagrebu, primjerice. Ako i ne ovakve, ondje bi se pojavile druge nelagode. Već sam ih iskusio živeći u Zagrebu. S vremenom shvaćamo da kod tih nelagoda pravi problem nije u mjestu življenja, nego u životu samom.

 

Josip Užarević na jednom mjestu piše o novoj pojavi kulturnopovijesnog »monumentalizma« u Slavoniji. O čemu je riječ?

– Kako sam ja to shvatio, profesor Užarević uočio je jednu konjunkturu: gotovo istodobnu pojavu nekoliko opsežnih, ambicioznih autorsko-izdavačkih projekata, u kojima se posljednjih godina žele sumirati ili sintetizirati veliki dijelovi slavonske kulturne baštine. Pojavljuju se tako velike pokrajinske i lokalne biblioteke (kao Privlačičina biblioteka Slavonica u sto knjiga, ili niz Brodski pisci), prva cjelovita povijest književnosti u Slavoniji, višesveščana enciklopedija kulturne baštine slavonskih Šokaca, pozamašni gradski leksikoni... Što bi ta konjunktura mogla značiti? Možda nekakvu svijest o dovršenosti, o kraju. Podvlači se crta, zbraja se račun. A svaki je kraj ujedno i početak nečega novog. Kao da se grade nekakve Noine korablje uoči neizvjesna razdoblja pred kojim stojimo.

 

To mi vraća u misli onaj divni stih »Kad zapiva pusta Slavonija«. Kako vi kao dijete Slavonije osjećate taj sklop – pusta Slavonija?

– To je zgodno, jer je Slavonija u konvencionalnoj predodžbi sve samo ne »pusta«, tj. prazna, bez ičega, lišena svega i od svakog napuštena. Ali pridjev »pust« ima i neka arhaičnija, pomalo zaboravljena značenja, koja se mogu dovesti u etimološku vezu s ovim dobro poznatim. Jedno je: prostran, golem, silan, nepregledan. A drugo: prepušten sebi, slobodan, neobuzdan, pustopašan. Zato se u Slavoniji može i za dijete reći da je »pusto«. Tako da ja u izričaju »pusta Slavonija« osjećam spregu tih dvaju manje poznatih značenja: on mi znači i »golema, silna, neprebrojiva Slavonija«, i »pustopašna, razuzdana Slavonija«. U tom stihu Slavonija očito sama sebi laska, razmeće se, što se od nje i očekuje. Ali možda nije posve isključeno da u tom razmetanju intuitivno pogađa i neku tužniju notu svoje »pustoši« i svoje sudbine.

 

Tu je odmah i pitanje ikavice? Koliko je ona danas u supstratu široke slavonske duše?

– Bojim se da slavonska ikavica vrlo brzo postaje puki folklor, da se njezin izvorni život sveo na tanke enklave koje izumiru, skupa s posljednjim naraštajima koji je još spontano govore. Dobro, neki će elementi valjda još neko vrijeme preživjeti, pomiješani s novim jezičnim nanosima. Meni je ikavica (iako je u Strizivojni ne govore čistu kao drugdje, a ima u Slavoniji i domaće, autohtone ekavice) topli govor djetinjstva, naučen od roditelja, baka i djedova, starije rodbine i susjeda. Nisam se nikada bavio mišlju kako bi se taj govor mogao književno (re)aktivirati. Ima boljih lokalpatriota i ljubitelja slavonskog divana koji se time bave. Želim im da uspiju, iako se bojim da su im izgledi slabi.

 

Pa onda bećari i tambure, melem na ranu ranjena Slavonca?

– To bi pitanje trebalo radije postaviti nekom »punokrvnijem« Slavoncu od mene. No, dobro, i mene je pokadšto dirnuo zvuk tamburice u rukama znalca. Volim one starinske slavonske popjevke, kao Oj Savice, tija vodo ladna, Predite prelje, vezite velje ili Kajo, moja Kajo. I čitao sam nekoć šokačke pismice što ih je sabrao u tri knjige Slavko Janković, i mogu vam reći da tu ima sjajne poezije. Valja ih čitati jednu po jednu, poslije svake malo zastati, pustiti da u vama odjekne, da se pokrene magija toga svijeta, istodobno davna i vječna...

 

Reklo bi se da propada gazdinsko-bećarski identitet, da Đuka Begović ode u mitologiju...

– Slavonija je u nekoliko desetljeća prešla put od obećane zemlje do zemlje depopulacije. Dijelom zbog rata, ali nipošto ne samo zbog njega, u posljednjih četvrt stoljeća opustjele su desetine manjih sela, osobito onih zabačenijih. Bilo bi dobro da netko napiše studiju o svim tim mrtvim selima, o tome kako su umrla. A ni živima nije lako. Koliko mogu čuti i vidjeti, muka i nepravda, dubok i beznadan osjećaj nepravde, konstanta su života na našem selu. Koliko se zna za to naličje folklorne raskoši slavonskog sela? O bećarima, tim oličenjima anarhije i hedonizma u okruženju koje poštuje društveni red i mjeru, rad i štednju, znam više iz popjevaka i knjiga slavonskih pisaca, negoli iz života. Bećar je, kad god sam tu riječ čuo, zapravo bio eufemizam za posebnu vrstu gubitnika, za one koji su dopustili da ih život pošalje na sporedni, slijepi kolosijek.

 

A neuhvatljivo pitanje šokadije?

– Nažalost, o tome vam kao povjesničar ne mogu mnogo reći, iako sam nešto kazao u svojoj knjižici Simurg. Cijela šokačka problematika zapravo je novovjekovna, i po tome izvan okvira mojih ozbiljnijih stručnih interesa. Možda bih o tome mogao više reći kao informant nego kao istraživač, budući da sam i sâm Šokac.

 

I za kraj, što će nam pokazati velika nacionalna izložba o Slavoniji koja se priprema u zagrebačkim Klovićevim dvorima?

– Slavonska izložba bi, u načelu, trebala slijediti uspješan model one, nedavne, o Dalmatinskoj zagori. No, ne znam koliko bi bilo uputno iznositi detalje iz sadašnjih planova, jer je moguće da si monopol na takve navještaje želi pridržati organizator, tj. Galerija. Moj je udjel u tom golemom poslu da koordiniram povjesničare koji pišu priloge za veliku popratnu knjigu, kao i da predlažem cjeline eksponata koje će u samu postavu vizualizirati i opredmećivati povijest. Pritom se, skupa s kolegama iz povjerenstva za pripremu izložbe, borim s dvama glavnim problemima. Prvo, povijest i ukupna baština Slavonije (s hrvatskom Baranjom i hrvatskim okrajcima Srijema) vrlo je složena i k tome neravnomjerno vrednovana i poznata; svakako je složenija od one kojom se diči Zagora. Drugo, za razliku od likovnih umjetnosti, etnologije i arheologije, koje po definiciji uvijek već imaju svoje eksponate, između kojih samo treba dobro odabrati, povijest se ne da tako jednostavno preslikati u izložbeni postav. Ipak, pokušavam se izboriti za to da se ne prepustimo relativnoj lakoći izlaganja likovnih umjetnina ili arheoloških nalaza, nego da nađemo načina da se u izložbu ugradi i šira dimenzija povijesti društava što su živjela, cvala i umirala na slavonskom tlu.

 

Vijenac, Zagreb, 375 – 17. srpnja 2008.

https://www.matica.hr/vijenac/375/kad-zapiva-pusta-slavonija-4321/

 

 

**********************

Bilješka o autoru

 

Stanko Andrić rođen je 27. siječnja 1967. u Strizivojni (pokraj Đakova). Diplomirao je 1993. latinski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom The miracles of St. John Capistran – historical and textual analysis (mentor prof. Gábor Klaniczay)obranio je 1998. na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta (Central European University) u Budimpešti. Od 1996. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, u Slavonskom Brodu. U zvanju je znanstvenog savjetnika i od 2012. obnaša dužnost predstojnika Podružnice. Bavi se srednjovjekovnom poviješću sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina, i to ponajprije crkvenom i kulturnom poviješću, kao i poviješću naselja i plemićkih obitelji. Istraživao je u knjižnicama i arhivima u Rimu (stipendija Ecole française de Rome), Firenci (stipendija Fondazione Ezio Franceschini), Parizu, Budimpešti, Napulju, Beču, Leipzigu, Zagrebu itd. Od 1997. do 2013. vodio je tri znanstvena projekta koje je financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Od 2001. glavni je urednik časopisa Scrinia Slavonica. Uz to povremeno objavljuje i književnu prozu. Živi u Osijeku.

Objavio je do sada ukupno više od 80 znanstvenih članaka u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima te četiri autorske znanstvene knjige: Čudesa svetoga Ivana Kapistrana. Povijesna i tekstualna analiza (1999; englesko izdanje: The miracles of St. John Capistran, 2000; mađarsko izdanje:Kapisztrán szent János csodái, 2009); Potonuli svijet. Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju (2001); Vinkovci u srednjem vijeku. Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti (2007); Rudina: benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela (2020).

Kao priređivač ili urednik objavio je sljedeće knjige: Baltazar Adam Krčelić, Izbor iz djela (Vinkovci, 1999); Donji Miholjac od XI. do XX. stoljeća. Zbornik znanstvenog kolokvija (Slavonski Brod, 2010); Zavičajna čitanka. Slavonija u ogledalu svoje pisane baštine (Zagreb, 2011); Mijat Stojanović, Sgode i nesgode moga života (Slavonski Brod – Zagreb, 2015) – suurednici Dinko Župan i Damir Matanović; Franz Vaniček i vojnokrajiška historiografija. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 23. i 24. listopada 2014. (Slavonski Brod, 2017) – suurednik Robert Skenderović.

Objavio je u časopisima i knjigama više prijevoda s latinskog, francuskog, engleskog, slovenskog i mađarskog jezika. Kao prevoditelj ili stručni redaktor prijevoda objavio je knjige: (s franc.) Annie le Brun, Izopačena perspektiva (Zagreb, 1998); (s franc.) Gustave Flaubert, Rječnik uvriježenih mnijenja (2007); (s franc.) Georges Duby: Tri reda ili imaginarij feudalizma (2007).

Priredio je nekoliko tematskih blokova znanstvenih i stručnih radova u časopisima Kolo Matice hrvatske (“Živi srednji vijek” i “Nova slavonska historiografija”, 2003) i Scrinia Slavonica (“Podrijetlo Jana Panonija: novija istraživanja u mađarskoj historiografiji”, 2004, i “Povijesne veze Pečuha i Slavonije (u povodu 1000. obljetnice Pečuške biskupije)”, 2009).

Uz to je objavio i sljedeće esejističke i prozne knjige: Povijest Slavonije u sedam požara (Zagreb: Gordogan – SC Press, 1992; Durieux, 2001); Enciklopedija ništavila (Zagreb: Ceres, 1995; Durieux, 2001); Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske(Zagreb: Durieux, 2000; 2001); Simurg / Der Simurg. Roman, prev. Klaus Detlef Olof (Wien-Klagenfurt: Kulturkontakt Austria – Wieser Verlag, 2003; Zagreb: Durieux, 2005); Slavonija – sažeti vodič prirodnih i kulturnopovijesnih zanimljivosti(Zagreb: VBZ, 2004).

Za pojedine znanstvene radove dodijeljene su mu dvije nagrade: 2000. godišnja nagrada “Josip i Ivan Kozarac” za znanstveno djelo Čudesa svetoga Ivana Kapistrana; 2008. Zlatna povelja Matice hrvatske za znanstvenu knjigu Vinkovci u srednjem vijeku. Uz to je 2016. dobio plaketu Árona Mártona za “rasvjetljavanje prošlosti srednjovjekovne Ugarske i Slavonije te života sv. Ivana Kapistrana” (Zaklada Gábora Bethlena, Budimpešta, 2016) , kao i državnu godišnju nagradu “Vladimir Nazor” za književnost (2001).

 

 

 

 

- upoznajte izuzetne učitelje iz OA zajednice u Srednjoj i Istočnoj Europi i čujte njihove priče o korištenju IT-a za podučavanje i učenje -

 

 

 

 

 

#	Predavač	Tema	Snimka
1.	Frane Urem	Intervencija u učenju
2.	Emir Mešković	Priča o intervenciji u obrazovanju
3.	Slaven Niče i Orjena Golemac	Vježbovna tvrtka
4.	Slaven Niče	Novi Predmeti
5.	Miroslav Ćurić	Razgovor
6.	Alenka Baggia i Robert Leskovar	Priča o intervenciji u obrazovanju
7.	Renato Matejaš	Priča o intervenciji u podučavanju
8.	Nikola Novaković	Priča o intervenciji u podučavanju

 

Srijeda, 16. prosinca 2020., 17 do 18:30 sati

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA!

 

Gosti 100. programa Pisci na mreži bit će Branko Čegec, Zoran Ferić, Evelina Rudan, Neven Ušumović i Olja Savičević Ivančević, koji će i radno i simbolično proslaviti s nama 100. Pisce na mreži! Tema su njihovi autorski životi nakon sudjelovanja u programu, čitanje i pisanje, objavljivanje, nagrade, vrijeme u kojem živimo, koje nas zatječe, vrijeme kojem pokušavamo dati i dajemo smisao, otkrivamo vrijednost „korisne beskorisnosti“, važnost onoga što nam daje i donosi čitanje (i pisanje)!Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorima u programu Pisci na mreži. Može se dodati da su u naš 100. program Pisci na mreži na poseban način uključeni i dosadašnji pisci sudionici, oni koji su nam davali potporu i koji s nama dijele osjećaj nesagledive važnosti čitanja, pisanja, književnosti, umjetnosti, kulture, koja govori o sretnim razlikama nerijetko nesretnog i pustolovnog svijeta u kojem živimo.

Namjera nam je danas u razgovoru s gostima autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu, što se u pitanjima i odgovorima promijenilo od dana našega razgovora u programu? Željeli bismo, kao i u svih 99 susreta do sada, s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s našim gostima, odnosno njihovi tekstovi i njihov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o našim autorima, autoricama da biste saznali više od onoga što sada znate o njima. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Branko Čegec,Uspon i pad Koševskoga brda / Sarajevo za prolaznike, izbor, 2019.

Zoran Ferić, Putujuće kazalište, ulomak, ulomak, 2020.

Evelina Rudan, Smiljko i ja si mahnemo, izbor, 2020.

Olja Savičević Ivančević,Divlje i tvoje, izbor, 2020.

Neven Ušumović, Dobra vila, priča, 2020.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Srijeda, 11. studenoga 2020. godine od 17 do 18:30 sati

Pogledajte snimku susreta!

 

Gošća 99. programa Pisci na mreži bit će Nataša Govedić, autorica, između ostalog, niza znanstvenih knjiga, kritika, pjesnikinja, autorica romana Kako voljeti morskog psa, koji je autobiografija, „ali uz lirske, epistolarne i filozofske dionice, interludije u formi bajke, prozne obrade dramskog i filmskog pripovijedanja, prozne eseje i likovne refleksije... (Tina Barbarić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je u razgovoru s Natašom Govedić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Natašom Govedić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Nataši Govedić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

N. Govedić, Zlice i vilice, poezija, izbor, 2020

N. Govedić, Zmajir, roman za djecu, izbor, 2020

N. Govedić, Kako zavoljeti morskog psa, roman, izbor, 2020

 

Linkovi

Kritike romana:

https://mvinfo.hr/clanak/natasa-govedic-kako-zavoljeti-morskog-psa

https://www.booksa.hr/kolumne/kritike/patnja-bez-katarze

https://magazin.hrt.hr/567037/sto-citati-netipican-ljubavni-roman-ili-pricu-o-granici-iskrenosti

 

Intervjui:

https://www.portalnovosti.com/natasa-govedic-psihologija-i-psihijatrija-strahovito-se-boje-svoje-i-nase-politicnosti

https://www.jutarnji.hr/globus/kultura/meni-je-sposobnost-povjerenja-u-ljude-prvi-kriterij-emocionalnog-zdravlja-nekog-covjeka-15021262

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/natasa-govedic-nasi-odnosi-sadrze-i-gladne-morske-pse-ne-samo-plave-lagune-20200514/print

https://www.pressreader.com/croatia/express-0962/20200717/page/60

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

**************

Nataša Govedić

Došašća, susreti, dijalozi i suživoti

Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zagreb, 2020.

 

U pjesničkoj zbirci Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan svijet se pamti prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva. Zbirka poziva i na dramsko uprizorenje, a njezina čakavština upućuje na živo mišljenje standarda

 

Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“.

Zbirka stihova Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan sastoji se od četrdeset pjesama, koje možemo tumačiti i kao četrdeset godova jednog duboko ukorijenjenog stabla odnosa. Ciklus se, kako i samo ime kaže, vrti u krug i svakom pjesmom počinje ispočetka, gotovo kao knjiga bajki: bili jednom njih dvoje, Smiljko i pjesnikinja, a onda su bili ponovno zajedno, u raznim vremenima, životnim dobima, gradovima, sjećanjima i budućnostima. Smiljko je bratić i brat, prijatelj, kumpanjon, najbliža osoba lirskog subjekta. Sugovornik koji zna sve tajne glasa autorice, pjesnikinje, sestre, sestrične i drugarice (navedene odrednice jednako točno opisuju njihovu „kliznu“, ali uvijek intimnu bliskost). U zbirci su, doduše, prisutni još i Vedran i autoričina sestra i cijela njena obitelj i susjedi i kompletna Istra i Jacques Derrida i stotinjak pjesnika, svakako i muž i djeca, ali okosnicu svih vrtnji čine susreti Smiljka i autorice. Susreti dosljedno započinju formulacijom korištenom i u samome naslovu zbirke: pozdravom, momentom kada jedna osoba prepoznaje drugu osobu i daje joj znak rukom, neposredno pozivajući na susret („Smiljko i ja si mahnemo“). Susreti se protežu od ranog djetinjstva do daleko iza smrti svih onih koji sa Smiljkom i pjesnikinjom bar ponekad i bar djelomično žive u istom vremenu. S napomenom da je vrijeme susreta i sadašnje i neprolazno.

 

Lirska subjekticapretežito akcijskog roda

Ne znamo je li Smiljko stvaran (pitanje njegove potencijalne izmišljenosti zbirci daje nujnu notu), ali ne znamo ni koliko su stvarne geografske odrednice unutar teksta. Primjerice, što je to „stvarna“ Istra ili „zbiljski“ Zagreb autorice Eveline Rudan? Je li Smiljko stvarniji od Strojarskog fakulteta na kojem čitamo da radi u ovoj zbirci stihova? Je li pjesnikinja stvarnija od Filozofskog fakulteta, na kojem također saznajemo da je zaposlena (kako u zbirci, tako i u dokumentarnom životu)? Je li Smiljko sinonim za poeziju, igru, stanja stvaranja? Je li Smiljko želja za prijateljem ili iskustvo bratskog prijateljstva ili pomalo od svega navedenog?

Bahtin tvrdi da se odrednicom „drama“ određuje participacijski trijumvirat: prvi glas ili glas koji nam se obraća, drugi glas ili glas koji sluša i treći glas u koji ulazi sve što utječe na kontekst i relaciju prvog i drugog glasa. Sva je književnost prožeta dramskim situacijama jer smo neminovno izloženi jedni drugima. S druge strane, svaki glas može simulirati i višeglasje. U zbirci Eveline Rudan lirski subjekt predstavlja nam se kao „susretan“: on uspostavlja i pamti svijet prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva. Glas možda jest su/sretan i zato što ne pamti ništa osim opisanih konkretnosti bliskih susreta, pamti kroz te zajedničke detalje. Pjesnikinji upravo dvojina koju dijeli sa Smiljkom jamči i pravo na postojanje vlastita glasa, zbog čega je ujedno pred nama i književno djelo posvećeno temi memorije kao relacijske okosnice našeg postojanja. Susrećem te, dakle znam tko sam, gdje sam i čemu se mogu veseliti. U samom sam središtu i tamo nikad nisam sama. Sjećanje tu nikako nije na strani sjete, nego daleko više na strani stalnog kruga revitalizacije: Smiljko i ja si mahnemo… I zajednička igra, razgovor, sanjarenje, istraživanje ponovno uzimaju maha. Može se otići veoma daleko. Citiram pjesnikinju:

 

pušti telefon i dobrodi do mene

dojdi na barki, na barki magari

i uzme smiljko barku i odozgora z sedmega

bordiža po zraku, po zraku drito do mene

drito do mene na parkiralište spred filozofskega

stavimo barku u kraj

stavimo je kadi naši vežu bičiklete, govorin smiljketu

 

Smiljko može doletjeti, dobroditi, došetati, dolutati, slučajno nabasati, skočiti ili dotrčati, ali uvijek ide ususret. S njim se lako vratit „doma“, u prostor istarskog djetinjstva, gdje se brstilo jagodice i odmaralo dok su protagoniste čuvale domaće životinje, ali i stripovi i knjige. Opet citiram iz zbirke:

 

vedran će čitat zagora teneja

smiljko ripa kirbija

ja ću se namurat u komandanta marka i kita telera

(trideset let pokle moj najmlajši će štit komandanta marka

a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist

meni ni bil, ali ja sam oniput bila muški).

 

Autorica je sa Smiljkom i Vedranom uvijek bila pretežito muško, jer su njihove družbe u pravilu bile akcijskog roda: od rane dobi poljoprivredni poslovi, ali i penjanje, plivanje, trčanje, premeti ili zvijezde i tek pokoji pokolj bundeva. Snaga koja nastaje iz te tomsojerovske-haklberifinovske ravnopravnosti s dečkima puna je senzualnosti, samopouzdanja, borbenosti. Obećava onu vrstu bratstva koja je suprotna muškoj vojničkoj grupi: stalno međusobno poklanjanje, a ne oduzimanje slobode. „Velina, velina, velina, kadi si“ (Evelina, Evelina, Evelina, gdje si“) iz igre skrivača odzvanja kao refren mnogih pustolovina, otkrivanja, pronalazaka kao zajedničke misije ovog narativnog trolista (uvijek su tu pjesnikinja i Smiljko, a u blizini je obično i manje eksponirani Vedran). Možda je Smiljko jedini način da pjesnikinja pronađe samu sebe, inače pomalo skrivenu od svijeta? U nekom drugom kontekstu, Smiljko bi mogao biti i anđeo čuvar. Ali važno je da ga autorica razrješava jednostavnog ontološkog statusa. Mogao bi biti i njena najdublja potreba i posve konkretno lice s kojim jede sir i pije teran. Smiljko je, nadalje, mnogo više slušač nego aktivni sugovornik. On je tu s njom i za nju, gotovo nikad ništa ne tražeći za sebe. I upravo mu ta „savršena“ družbenost poklanja mjeru gotovo tragične velikodušnosti.

 

Dijalekt zajedništva

Čakavština na kojoj je zbirka napisana funkcionira ne samo kao materinji jezik autorice, nego i kao paralelno živo mišljenje standarda, koliko i mišljenje dijalekta. Ispod svake pjesme je glosarij koji nam prevodi zagonetne čakavske riječi na štokavski (citiram: merlin je mrkva, dubi su stabla, podzimak je jesen itd), ali ne standardizira ih, nego više ukazuje na bogatstvo prometovanja između standarda, dijalekta i često kroatiziranog talijanskog jezika, tako da svaku pjesmu čitamo u svojevrsnom kružnom književnom toku, provjeravajući značenja pojedinih riječi iz „gornjih“ stihova još jednom „na dnu“ stranice, a onda im se vraćajući u tekstu pjesme. Knjiga, stoga, nudi različite oblike prijateljevanja između lirskih protagonista, ali i između jezika. Dominira pripovijedanje o Smiljku, o njihovom pokretnom svijetu koji se u bilo kojem trenutku može prebaciti s ove ili one strane Učke i biti jednako prisan. Ali tu je i duboki trag prijateljevanja štokavštine i čakavštine, kao i velike utopije malih slova (nema velikih – i to na razini čitave zbirke). Kao štokavska čitateljica, nemam nikakvih problema ni sa čitanjem zbirke bez rječnika. Dapače, uživam u tome što me neke riječi zaustavljaju, potiču na razmišljanje, impresioniraju svojom novom intonacijom ili konotacijom. Neke vuku na slovenski, druge na talijanski, a neke, pak, nikako da pobjegnu iz standarda, kao da su mu zarobljenice (te su i najmanje zanimljive). Na ovaj način poezija Eveline Rudan neprekidno misli o svojoj višejezičnosti i dopušta nam da je prihvatimo kao živo prevođenje. U zbirci naravno čujemo i Istru Milana Rakovca i Tamare Obrovac i Francija Blaškovića, ali i nove transhistrijske glasove blagog Smiljka (nazvanog po ljekovitoj biljci) i strastvene Veline. Svi oni nose svoja brojna jezična lica i bujna tradicijska vrela s velikim ponosom i dostojanstvom. Ponekad mislim da je Istra hrvatska Irska, barem po jezičnoj nesalomivosti njezinih bardova.  

 

Višejezičjem protiv kolonizatora

U svojoj knjizi Arhiv i repertoar (2002) o povijesti kao izvedbi sjećanja i sjećanju kao izvedbi povijesti, Diana Taylor navodi primjer peruanske kazališne skupine Yuyachkani, čije ime istovremeno znači „razmišljam“, „sjećam se“ i „ja sam tvoja misao“, „mogu misliti samo kroz tebe“. Naglasak je na tome da iskustvo neke zajednice nastaje u kontaktu, kao što i tradicija i inovacija stalno iznova re/konstituiraju jedna drugu (Eliot je bio u pravu), a „priča o mojoj komuni“, kao ni „priča o meni“ nikako se ne može stabilizirati u neki fiksni set povijesnih, lingvističkih ili političkih odrednica. Svaka izvedba pojedinačnih sjećanja otvara, destabilizira i mijenja čitav repertoar. I knjigu Eveline Rudan moguće je čitati ne „samo“ kao izvanredno originalnu, samosvojnu, emocionalno potresnu i stihovno majstorski eksperimentalnu suvremenu poeziju na temu prijateljstva (ili žudnje prijateljstva kao bratstva i bratstva kao prijateljstva), klasik već u trenutku objavljivanja, već i kao dramsku izvedbu mnogih intimnih glasova koji se istovremeno kreću jezikom autorice. To bogatstvo jezičnih kretanja pravi je razlog zašto nikada nećemo biti kolonizirana zemlja. Uvijek ćemo imati načina da raskujemo neke dominantne jezične okove. Ili riječima Eveline Rudan:

 

cili dan smo govorili, ćakulali, kušeljali

razminjali se i pominjali

povidali i brontulali engleski

ni to malo, pita smiljko, ni to malo

je, to je malo kontradiktorno, rečen ja

die wahre heimat ist eigentlich die sprache

der wahr kolonialismus is auch eigentlich die sprache

 

Ali i otpor kolonijalnom ili ropskom statusu sadržaj je u tom bogatstvu načina kojima se može imenovati razgovor (ćakulali, kušeljali, pominjali, povidali, brontulali). Jedan od razloga zašto je Smiljko najbliži sugovornik autorice je i u tome što pristaje na raznosmjerku njezinih jezika i čitanja – ne gubi interes, izdržljivost, budnost. Za njega i Vedrana pjesnikinja ostaje „Indijanka“, možda baš iz Perua, a ne samo iz (spominjanog) filmskog Hollywooda.

 

Stihovi za scenu

Cijela zbirka poziva na dramsko uprizorenje, posebno na plesne odgovore kinetici drugovanja i dinamici višejezičnosti. Zbirka nije samo kroz popis likova otvorena narativnim mogućnostima pozornice, nego je daleko više otvorena istraživanju kretanja kontaktnog jezika i kontaktnog tijela: posebno mislim na srodnost zbirke s plesnim izrazom još jedne istarske umjetnice „divljeg“, protestnog, nepripitomljenog pokreta, Roberte Milevoj. Naravno da pisati za kazalište ne znači nužno pisati drame. Poezija je stasala upravo kroz teatar i premda je u našem vremenu postala „odbačeni“ jezik, jezik koji stenje pod teretom svoje tobožnje institucionalne ekskluzivnosti i demokratski se distribuira još jedino glazbom (primjerice reperskom kulturom), mislim da je u pravu Artaud, kao pjesnik i kao dramatičar. Artaud: „Stoga kažem da je baš odbačeni jezik munja koja pred nas iskače u trenutku disanja i kojom se moje pero utiskuje u papir“. Poezija mora biti to bijelo nebesko sljepilo da bi uopće mogla preživjeti. A ono što nas zasljepljuje u odnosu pjesnikinje i Smiljka upravo je njihova međusobna ležerna, nepretenciozna, ali isto toliko i neomeđena međusobna otvorenost. Oni su toliko otvoreni jedno prema drugome da time otvaraju, proširuju i svijet. Rudan:

 

to do list mi se ne križa

nič mi se ne križa mu govorin

samo se piše, samo se nadopišiva

na jenoj beloj, beloj harti

lete slova zgora zdola

lete slova zgora zdola

store kolut, store stoj na rukama

store zvijezdu, store premet

i već smo na čisticak

tamo poli dimboke vale

smiljko, vedran i ja

ja delan zvijezdu

vedran dela stoj

smiljko čita sirius

dimboka vala kanta

 

Pročitala sam Smiljka mnogo puta, prvo u časopisu Forum gdje je u dijelovima objavljen, sada i kao Frakturinu zbirku pjesma. Nikad se nisam igrala s Velinom i Smiljkom u Žminju, ni u Puli, ni sjedila s lirskim protagonistima na pikniku između dva zagrebačka fakulteta, ali ipak su urasli u mene i posijali me u svoja sjećanja, iz kojih se sada dalje zajednički šire primarni godovi teksta. Za mene je to najveći eksperiment ove zbirke: susretna metoda karakterizacije likova i njihovih stanja.

 

Nasuprotnost

Karakterizacija Smiljka i Veline, naime, nije progresivna, ne vodi prema „ovladavanju“ predstavljenim osobnostima, nego im dopušta da nastupaju prvenstveno u službi prijateljevanja, čudeći se jedan drugome i prihvaćajući jedan drugoga, povjeravajući se i naginjući jedno prema drugome da čuju i ono što nije u opsegu izgovorenog jezika. Ta vrsta odnosne dramaturgije likova najviše podsjeća na Platonove dijaloge. Jedino je ovdje Sokrat ženskog roda i gozba koju stvara nije konceptualno ekskluzivna. Svatko može letjeti s Velinom i Smiljkom na čarobnom ćilimu.

Kao u davna vremena, poezija Eveline Rudan puna je dobrodošlice prema vrlo različitim vrstama čitatelja. Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“. Naprotiv, Evelina Rudan stvara vrstu poetskog dijaloga u kojem samo treba sudjelovati i uvijek iznova biti zatečen time što sve ne znamo o sebi i drugima. Opet sokratovski, to neznanje je možda najbliže i poeziji i filozofiji i drami ljudskog zajedništva.

 

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-poezija/dosasca-susreti-dijalozi-i-suzivoti, 22. rujna 2020.

 

**************

Bilješka o autorici

Nataša Govedić (1969) djeluje kao književnica, kritičarka i edukatorica. Doktorirala je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. godine javno djeluje kao kazališna, književna i filmska kritičarka, a od 2012. godine stalno je zaposlena na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Dosad je u Hrvatskoj objavila više od sto i pedeset znanstvenih radova te trinaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i teorije književnosti (baveći se temama afektivnih studija i adaptacije, pri čemu posljednja nosi naslov Veličanstveno Ništa: dramaturgije depresije, 2019). U Francuskoj je objavila uredničku antologiju hrvatske drame poUne parade de cirque: Anthologie des écritures théâtrales contemporaines de Croatie (Paris: L'éspace d'un instant, 2012), a znanstvene članke objavljuje i u britanskim, talijanskim, slovenskim, srpskim i njemačkim publikacijama.

Osim užeg područja teatrologije i studija izvedbe, od 2002. godine bavi se i dramskom pedagogijom, radioničkim radom na temelju dijaloških i performativnih praksi te facilitiranjem edukacijsko-dramskih procesa. Od 2012. godine kontinuirano surađuje s Učiteljskim fakultetom, kako na redovnom, tako i na doktorskom studiju dramske pedagogije. Glavna je urednica feminističkoga časopisa Treća te stalna suradnica Centra za ženske studije. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva pisaca za djecu i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Njezin književni rad, osim pisanja kritike, obuhvaća dva romana za djecu (Mrežir, 2012 i Zamjir, 2015), od kojih je Mrežir nagrađen nagradom SF-era, zatim jednu knjigu bajki (Čarozapisi, 2010) i posljednji roman Kako zavoljeti morskog psa (2019), koji je 2020. godine bio finalist T-comove nagrade za najbolji roman 2019. godine. Fraktura će izdati 2021. godine objaviti njezinu zbirku pjesama Zlice i vilice.