84. Pisci na mreži, 24. travnja (srijeda) 2019. u 17 sati: Monika Herceg

ZA SUDJELOVANJE PRATITE POVEZNICU!

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA

Gošća 84. programa Pisci na mreži bit će Monika Herceg, za čiju prvu knjigu pjesama kritika kaže da je „prva i posljednja knjiga novog hrvatskog pjesništva“ (Miljenko Jergović). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Monikom Herceg, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Monikom Herceg, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Monike Herceg da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Autorski tekstovi

Monika Herceg: Početne koordinate (izbor)

Dodaci

Miljenko Jergović: Velika, mračna i melankolična knjiga (kritika)

Linkovi

https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=1192

http://kultipraktik.org/nagrade/objave/na-vrh-jezika/136-monika-herceg

http://strane.ba/monika-herceg-otac/

https://voxfeminae.net/kultura/monika-herceg-marginalizirane-znanstvenice-su-mi-bliske-jer-se-i-sama-borim-da-dodem-do-obrazovanja/

https://hiperboreja.blogspot.com/2017/11/poezija-monika-herceg.html

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

*****

U poezije ne treba bježati od autobiografskog

Razgovarala: Lucija Butković

U pokušaju da opišem rukopis Monike Herceg reći ću da je on nalik revno i bogato ispunjenom fotoalbumu, slideshowu u kojem se bez srama izlažu mali i veliki trenuci života, nepoznata lica koja u trenutku autoričinog pjesničkog oživotvorenja odašilju dojam poznatog i proživljenog. Ovaj intervju mali je prozor u taj svijet i pokušaj da se zabilježe „koordinate“ još pokojeg njegova mjesta…

Lucija Butković: Tvoja prva pjesnička zbirka Početne koordinate, koju će objaviti SKUD IGK (u međuvremenu objavljena, op. prir.) konceptualizirana je dosljednim (pre)ispisivanjem epizoda odrastanja i obiteljskog života, ali i bujnim motivskim inventarom prirode. Kao neuralgične točke rukopisa iskrsavaju bolest, stid i smrt koji u tvom izrazu poprimaju oblik specifične obiteljske ostavštine. S obzirom na to da si već neko vrijeme prisutna na pjesničkoj sceni (zapise toga nalazimo na pjesnički frekventnim lokacijama interneta poput Kultipraktika, Afirmatora, portala Strane i magazina za književnost i umjetnost NEMA, u časopisima – Fantom slobode, pančevski Rukopisi), zanima me koliko su i u kakvoj vrsti raspoloženja nastajale Koordinate?

Monika Herceg: Teško mi je reći o kojoj količini vremena se radi. Prve pjesme došle su u dva manja ciklusa, u periodima kasnog proljeća i ljeta kada sam bila na Hvaru (što je značilo odmor od posla i faksa). U studenom sam mahnito nastavila pisati. Kad kažem mahnito, znači da sam sve slobodno vrijeme ulagala u pisanje i čitanje, spavala sam s tim pjesmama, budila se s njima, nekad i tijekom noći da zapišem neko sjećanje ili motiv. Neko divno stanje opsjednutosti. Nakon nagrade, kad sam već došla k sebi od poroda, neke pjesme sam dodala (njih sam pokušavala napisati već tada, ali nisam stigla), neke mijenjala jer nisam bila zadovoljna itd. Konačnu verziju poslala sam u šestom mjesecu. Ali najbitniji mi je svakako bio taj period do slanja rukopisa, kada sam u potpunosti bila u tim pjesmama.

Lucija Butković: Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (u) kojima ocrtavaš genealogiju obitelji i ruralnog prostora: prvi, Zmijske smrti (podrijetlo), podrijetlo ocrtava kao kombinaciju uroka i sunčevih baklji; drugi, Ptičje smrti (bijeg), to podrijetlo ekstenzivno obrađuje i nastoji prevladati (intenziviraju pritom motivi lovaca, ptica i vlakova), dok treći i četvrti, Mačje smrti (izbjeglištvo) i Zečje smrti (povratak) pod reflektor stavljaju fenomen smrti i s njome pregovaraju – stihovi „Smrt kojom hranimo druge/ ponekad se nehotice vrati i u nas“ (Zečje smrti) funkcioniraju kao svojevrstan memento mori, a slika uvlačenja duhova u zidove u pjesmi „Kasna jesen“ kao konačan randevu sa smrću, njezino useljavanje u sigurne prostore kuće i tijela. Je li rukopis zbog te ugrađene intimnosti za tebe dokument privatne katarze i postoji li, u tako postavljenim uvjetima stvaranja, mogućnost odmaka od (auto)biografskog?

Monika Herceg: Mislim da je svaka poezija intimna, ali da uvijek postoji i neki odmak kada se piše. Miroslav Kirin dobro je to sročio na jednom nedavnom čitanju “naizgled moje, ali zapravo bilo čije djetinjstvo”. Naravno, kad imam na raspolaganju priče i motive kojima sam svjedočila, lakše je graditi pjesme. Bilo mi je puno lakše pisati o šumi, seoskim običajima, kolinju, lisicama, promjeni godišnjih doba, i o nekim obiteljskim temama i traumama uz vlastito iskustvo. Mislim da ne treba bježati od autobiografskog. Akteri moje zbirke ponajviše su članovi uže obitelji (baka, otac, majka, djed, brat) koji zapravo i nose kičmu zbirke.

Lucija Butković: Tvoja poezija je, da se slikovito izrazim, stabilan tronožac; podupiru je situacija, emocija i onirička, na trenutke, jezovita atmosfera. Izdvojimo neke primjere toga: „vidjeli smo/ dimnjake koji probijaju oblacima trbuhe/ grad koji se širi kao tuberkuloza“ (Rast); „počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši/ djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših/ kreveta/ rekao je da čuje korake oko kuće/ i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu“ (Odumiranje); „na sprovodima je majka znala reći/ sve je to jer smo ukleti/ ispod naše kuće podzemne životinje krivo gmižu“ (Vještica). Je li odrastanje na selu, izmještenost iz generičkoga gradskog pejzaža, to jest blizina praiskonskog (šume, polja, divlje životinje) nametnulo ili barem pomoglo izgradnji takve atmosfere?

Monika Herceg: Definitivno je pomoglo odrastanje na selu, pogotovo izolacija tijekom tih godina. Naime živjela sam u selu (zaseoce je bolji naziv) u kojem je bilo nekoliko kuća, a nakon rata smo se gore (u selo na brdu koje je okruženo šumom) vratili moja obitelj i nekoliko staraca. Tako da je moje odrastanje bilo vezano uz osluškivanje šume, minimum ljudske interakcije, ali i propadanje koje je dolazilo u sela, u moju i druge obitelji. Takva atmosfera, s jedne strane priroda i život od zemlje (oranje, kopanje, njive, polja, berba kestena, itd.) uz slojevito propadanje samog sela i ljudi koji žive tamo (uključujući i moju obitelj), nužno je ušla u poeziju. Naravno, tu su i seoske priče, svojevrsni mitovi ili osobna iskustva koji podupiru bajkovitost, ako ne i jezivost, kako si to nazvala.

Lucija Butković: U intervjuu za Najbolje knjige navodiš da „poezija treba biti kao i fizika, elegantna i sklona jednostavnim rješenjima“, čemu potvrdu nalazim u konkretnim pjesničkim rješenjima: konzistentna strofičnost, kratak stih, koncizan, ali semantički nabijen izraz i fini balans između narativnog i refleksivnog ključa; narativnost je, rekla bih, prag preko kojeg ulaziš u promišljanje traume i njezinih često nadrealnih ekstenzija. Nove pjesme koje imamo prilike čitati na facebooku bujnije su, razvedenog stiha, a i tematski drugačije (primjerice pjesme o znanstvenicama Veri Rubin i Emmy Noether). Koliko si sklona stilskim eksperimentima i možemo li u budućnosti očekivati neke radikalnije rezove u vlastito pjesničko tkivo?

Monika Herceg: Kad sam pisala Koordinate, izraz se nametnuo sam. Tu je do izraza došla naracija, a kako sam radila na pjesmama, tako sam ih sve više rezala kako bi bile bez nekih viškova. Kad sam izašla iz poetike Koordinata, počela sam potragu za drugim izrazom jer sam željela razvijati jezik i ne ograničavati ga. Naravno, moguće je da će i novije pjesme doživjeti neke značajne rezove, zasad dosta eksperimentiram i tražim izraz za iduće pjesme. Mislim da je bitno u poeziji razvijati se, kao i u svemu drugom, i da je svaka vježba dobrodošla.

Lucija Butković: Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo pjesničkih zbirki koje su tematski fokusirane na prirodu. U tom smislu generacijski najbliži autori su Goran Čolakhodžić (Na kraju taj vrt) i Alen Brlek (Pratišina). Dok je kod prvog priroda pod lupom znanstvene analize, a kod drugog povod šamanskoj ekstazi, tvoj rukopis ona ispunjava na denotacijskoj i figurativnoj razini – tu se „beru šljive“, breskve komuniciraju suncem među dlačicama, ali i “ruke bubre kao mokre grane bukve“. Je li zbirka poslužila kao mjesto sukoba (ili pak pomirenja) dviju vizura – znanstvene i pjesničke?

Monika Herceg: Mislim da tu nema nekog pomirenja, niti sukoba općenito. Ja čuvam svoju šumu, čuvam slike koje imam i u isto vrijeme suosjećam sa svakom šumom koju uništavamo. Meni je šuma (priroda općenito) uvijek bila sklonište i velik dio mog identiteta. Odrastanje na selu, taj ekosustav čiji smo bili dio, u mene je usadio dubok osjećaj zahvalnosti prema Zemlji i zemlji, ali isto tako i frustracije zbog ljudskog idiotizma. Još uvijek mi je puno ugodnije biti okružena stablima nego ljudima.

Lucija Butković: Povjerila si mi kako u posljednje vrijeme pišeš i aktivističku poeziju. Hassan Blasim, irački pisac koji je gostovao na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, u intervjuu za Booksu izjavio je otprilike kako književnost treba propitivati politiku ali ne i postati njezino sredstvo… U recentnoj književnoj produkciji, zbirka Željke Horvat Čeč Moramo postati konkretni primjer je takvog korištenja pjesničke riječi. Može li, prema tvom mišljenju, književnost donijeti promjenu i je li to danas, u uvjetima fašizacije društva i nemara institucija za kulturu, važnije nego prije?

Monika Herceg: Mislim da je nerealno očekivati da može doći do promjena. Ali ni šutnja nije rješenje. Naš problem je što smo šutnjom fašistima dopustili da postanu glasni jer se još uvijek vodimo onom da nije to požar u našoj kući. Još nismo došli ni do ravnopravnosti spolova (osim kad kažemo „oh ravnopravne smo s muškarcima“, ali dovoljno je pogledati razlike u plaćama, korištenje porodiljnog, neka recentna istraživanja o kućanskim poslovima itd.), a i neki ozbiljno žele povratak u srednji vijek. Ja želim da moja kći može nesmetano odlučivati za sebe, o rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, želim da ne zarađuje jednog dana manje od svojih kolega ili da je netko percipira kao maternicu. Pokušavam u nekim pjesmama pustiti taj glas. Razlike u društvu produbljuju se sve više, ljudi svaku večer obilaze kontejnere, a bilda se nacionalizam. Što se tiče Blasima, meni je super njegova zbirka priča Irački Krist i zapravo se slažem s njim. Kod takve poezije bitno je naći pravu mjeru i mislim da je jako teško pisati aktivističku i društveno angažiranu poeziju i prozu. Kako će meni ići, vidjet ćemo.

Lucija Butković: Osim prestižne nagrade „Goran“ za mlade pjesnike, osvojila si drugu nagradu na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (2017) i prvu nagradu na natječaju „Bal u Elemiru – Sremčevi dani“ (2017) za ciklus „Andromeda iz susjedstva“. U njemu nalazimo stare motive seoskog kraja, ali i satiričan, humoran naboj koji u je u tom smislu odmak od melankoličnih Koordinata. Je li ciklus u tom smislu bio odmor od prve zbirke i vidiš li se u budućnosti u nekim novim književnim formama?

Monika Herceg: Taj ciklus izašao je skoro odjednom jedne večeri kad sam bila još svježa mama, jako neispavana i nisam još mogla ni sjediti kako treba, pa sam se povlačila s laptopom po krevetu. Mislim da je on zapravo bio početak mog ulaska u teme koje su neka vrsta društvene kritike, seciranja malograđanštine. Što se tiče književnih formi, radujem se pisanju proze. Ja sam vjerni čitatelj i pratitelj poezije. Prozu sam, iskreno, tek nedavno počela čitati, ali osjećam snažnu potrebu pisati je. Mislim da je preduvjet svakoga dobrog pisanja čitanje, zasad punim taj prozni rezervoar, pa ćemo vidjeti.

Lucija Butković: Kad si se već tako lijepo izrazila, čime puniš prozni, a čime pjesnički rezervoar? Što te oduševljava na svjetskoj i domaćoj književnoj sceni?

Monika Herceg: Mama Monika zapravo malo vremena daje Moniki čitateljici. Iako, trudim se uvijek imati kraj sebe zbirku pjesama za čitanje, bilo u materijalnom bilo u elektroničkom obliku na mobitelu. Čolakhodžićev Na kraju taj vrt često sam spominjala. Divna mi je Brlekova Pratišina, on kao da je neko prekrasno drvo koje je upilo svijet. Anita Pajević, Snežana Nikolić. Tu je neizostavna zbirka Projekt Poljska Ivana Šamije koju zapravo ne mogu ni objasniti ni opisati. Mogu samo nekome reći – molim te, pročitaj to, bit ćeš malo veći. Anu Brnardić i Dortu Jagić obožavam. Tomas Tranströmer je klasik, i njega jako volim. Paul Celan. Luljeta Lleshanaku, Tom Schulz, Martina Vidaić. Tvoju zbirku jedva čekam, također. Vesele me i mnogi pjesnici koji još nemaju zbirke, ali svakako će biti divno kad ih jednom objave jer se radi o autorima koji imaju jako snažne glasove i bit će divno čitati te knjige (Lana Bojanić, Marija Dejanović, Tomislav Augustinčić).

Lucija Butković: Natječaji „Goran“ za mlade pjesnike i „Na vrh jezika“ iznjedrili su autore od kojih su neki već postali suvremeni klasici (Anka Žagar, Ana Brnardić, Dorta Jagić, Marko Pogačar), a i najmlađa pjesnička generacija pokazuje ozbiljne tendencije ka tome (Goran Čolakhodžić, Alen Brlek, Darko Šeparović). Koliko ti nagrade u ovoj pjesničkoj fazi znače i je li društvo tih značajnih imena svojevrstan uteg?

Monika Herceg: Nagrade su jako bitne neafirmiranim autorima i one su svojevrstan ulaz u taj svijet, barem meni. Nagrada mi je dala samopouzdanje i sad puno hrabrije ulazim u poeziju. Možda je stvar u tome što sam ja fizičar, pa nemam nikakvu književnu pozadinu. Mislim da ni u kojem slučaju nisu uteg, ali kao i svaki autor, nakon prve nagrađene zbirke ne želim napisati lošu. Mislim da je to više odgovornost prema poeziji budući da danas previše toga nazivamo poezijom.

4. studenog 2017.

http://www.ziher.hr/intervju-monika-herceg/

*****

Bilješka o autorici

Monika Herceg studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci, u Hrvatskoj. Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu „Goran za mlade pjesnike“za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena „Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike“te nagradom „Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta“. Iste godine dobila je nagradu „Na vrh jezika“za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga izlazi tijekom 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju „Castello di Duino“(2016)i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra „Stevan Sremac“(2017). Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima.

83. Pisci na mreži, 20. ožujka (srijeda) 2019. u 17 sati: Vesna Biga

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA!

Gošća 83. programa Pisci na mreži bit će Vesna Biga, pjesnikinja koja „svojom poezijom ispisuje jedne od najljepših redaka intimističke poezije… Njeni stihovi zacijelo pripadaju onome što bi se bez ustezanja moglo nazvati vrhunskom suvremenom poezijom. (Nikola Petković). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Vesnom Bigom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Vesnom Bigom, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Bige da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Autorski tekstovi

Vesna Biga: Izbor iz poezije (2001–2019)

Vesna Biga: Pazikuća koja jede jaja, 2009.

Linkovi

https://www.hrvatskiplus.org/utjeha_kaosa/vesna_biga.html

http://www.pipschipsvideoclips.com/hr/astronauti/af?postId=415

https://www.youtube.com/watch?v=NyDwHmyUR7o

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

******************

Ljerka Car Matutinović

Svekolika lica otuđenosti

Vesna Biga, Sjenka na uzici, Meandarmedia, Zagreb, 2009.

Riječi bubre, valjaju se u gustom nizu, oslanjaju jedna na drugu, na tren se oslobode, razmiču dodijeljen im red, a onda se opet uklope, podvrgnu zadanom narativnom slijedu. Pjesnikinja Vesna Biga u zbirci Sjenka na uzici uokviruje tako povorke riječi u zgusnute poetske sintagme, čvrsto okupljene u četiri ciklusa (Bijele riječi, Anđeo brzine, Vodila sam svoju sjenku na uzici, Timarenje Kentaura). Postoji neko nepisano pravilo po kojem se mjeri poetski dignitet zbirke pjesama: ako, dakle, u jednoj zbirci ima barem desetak pjesama (!) koje u čitatelja pobude pozornost, valja se toj zbirci posvetiti, valja otkriti njezine misaone pobude i s delikatnom upornošću razodjenuti skrivena, unutarnja pulsiranja poetskoga tkiva, specifičan ritam i tempo gibanja uočenih pjesmotvora.

Tako se u prvom ciklusu, Bijele riječi, nametnula pjesma Dan je oblačan. Pjesma, naoko jednostavna, slijedi odabranom poetskom naracijom neizbježnu svakodnevicu u kojoj je pojam otuđenosti gotovo pravilo. Iz kontrapunkta izgovorene, a nepoznate riječi, i osamljene, tjeskobne jedinke, razvija se opsesivna slika otuđenosti u kojoj se gubi, nestaje stereotipan oblik komuniciranja riječima:

»… a tako bi dobro bilo da se samo smješkamo / jedno drugom, ovaj čovjek i ja, / svatko na svome jeziku zagledajući oblake, / jasno je, u ovom času, da je dan oblačan, što još reći?«

U drugom ciklusu, Anđeo brzine, pjesmi Pauk u gradu muškaraca, žena tijelima otuđenih putnika u trolejbusu suprotstavljen je pauk, kukac, koji se nakon lebdenja na tankoj niti iznad glava mučno sljubljenih ljudi nađe na nečijem ovratniku. Kratka banalna epizoda poslužit će pjesnikinji da svoju prigušenu emotivnost prebaci, uz suzdržani ironijski odmak, na pauka, koji se spasio izlaženjem iz ovratnika:

»… i ja konačno mogu odahnuti, mogu baciti pogled kroz prozor, /na pročelja kuća i izloge u kojima počiva oprema za nikud, …/ dok je unutra u ovom trenutku važno samo to da se pauk spasio«.

Monotoni ritam svakodnevice, pomalo otužno gibanje dana ili noći zapažamo u pjesmama: Na rasprodaju svakoj zjenici i Vidjela sam čovjeka koji nije vidio Mjesec. Prostranim rečeničnim sklopovima izranja priča – poema o čovjeku koji nije opazio Mjesec na nebu. Posvećenost »samo vlastitom koraku« odvlači čovjeka i osamljuje ga. Otuđuje.

U četvrtom ciklusu, Timarenje Kentaura, slika otuđenih, izgubljenih ljudi raste do apsurda. I ljubav je svedena na banalno vegetiranje i ne obećava ništa (Učitelj od ljubavi). Nema ushita, zanosa ni strasti! Sve prolazi i nestaje u monotoniji dana koji nije obećan, jer je neki »učitelj od ljubavi, lukava bitanga i zvjezdoznanac, obećao dan u kojem će sve biti na svome mjestu«. Tako žudnja za ljubavlju ostaje nedostižnom himerom. To je nemoć pojedinca izgubljena u mnoštvu, a zaljubljenost u trenutak koji živi ne pomaže mu da se osovi, da osjeti slobodu mjerljivu humanim postulatima. Kao da je sve sputano i satjerano u kalup svakodnevlja. Uzalud je zvati opsesivan (Trenutak) da se vrati, »da bude jedan i jedini« (Naprečac se zaljubljujem). Doista, pjesnikinja je možda mogla poetski drukčije osmisliti jalove trenutke življenja, ali ona je izabrala gusto tkivo poetskoga teksta koji se rasplinjava u neveselu priču (Vježba iz djetinjstva, Djeca jutra).

Vrhunac te osebujne poetike koja nije opterećena željom za sviđanjem, niti posebno žudi za komunikacijom, niti želi biti jasna, niti samoljubno umuje – nalazimo u pjesmi Timarenje Kentaura. Bijeda bivstvovanja i posvemašnja prepuštenost Usudu poetski su motivi pjesme. Od nade u bolji život nema ni slova – n.

»Ponekad je dovoljno pogledati kroz prozor, / postaviti sebi malo pitanje i onda sačekati / da se više ništa ne dogodi, da se više nikad ništa ne sazna!« Poetsko strpljenje sveta je stvar! A u vijencu od tisuću cvjetova poezije ovaj cvijet – zbirka Vesne Biga, osut je sumornim laticama svakodnevlja u kojem mučno dišu svekolika lica otuđenosti. Tražiti ravnotežu u poeziji mukotrpan je put i nadasve osoban. Po mjeri pjesnika.

http://www.matica.hr/vijenac/399/svekolika-lica-otuenosti-3238/

******************

Bilješka o autorici

Vesna Biga, rođena u Zagrebu, gdje je završila Filozofski fakultet – psihologiju i fonetiku. Objavila je sedamnaest knjiga poezije i proze. Članica Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog PEN centra. Sudjelovala na većem broju domaćih i međunarodnih književnih susreta, u zemlji i inozemstvu. Poezija i proza prevođene su joj je na više jezika i objavljivane u antologijama u zemlji i inozemstvu. Izvedene su joj i brojne radio-drame. Proza i poezija prevođeni su na slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik. Pjesme i pripovijetke su joj uvrštene u više antologija.

Pjesme: Način pjesme, 1996; Uhodeći vlastiti pogled, 2001; Četiri straha, 2001; Ispod kapaka druge rase, 2004; Vidok koža, 2006;Sjenka na uzici, 2009; Žene na putu, 2013; Bijela panika, 2013; Moram gledati more, 2018.

Pripovijetke: Oprezne bajke, 1981; Slike iz novog sjećanja, 1987; Dušin vrt, 1995, 2003; Čovjek koji je čeznuo čudo, 1998; Deset dolazaka, 2009.

Romani: Iz druge ruke, 1983; Vlasnik smrti, 1987.

Dnevnički zapisi: Autobusni ljudi, 1999, 2000; Očekujući noćnog sokola, 2001.

Radio-drame: Premještaj, Vrata, Kućni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Iz druge ruke, Čovjek koji je čeznuo čudo.

Antologije poezije

Miroslav Mićanović,Utjeha kaosa, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006.

Sanjin Sorel, Isto i različito, antologija i studija hrvatskog naraštaja devedesetih, V. B. Z, Zagreb, 2007.

Antologija hrvatske poezije, Pranat, Moskva, ur. Sergej Glavjuk, 2007.

Ervin Jahić,U nebo i u niks, antologija hrvatskog pjesništva 1989-2009, Bijelo Polje, 2009.

Grzegorz Łatuszyński,W skwarzesłońca, w chłodzie nocy(Pod žegom sunca i svježinom noći), antologija hrvatskog pjesništva 20. stoljeća,Warszawa, 2012.

Antologije proze

Mlada jugoslavenska književnost, Vidici, br. 7, 1978.

Mlada hrvatska proza, Republika, br. 5–6, 1979.

Panorama novije hrvatske fantastične proze – Guja u njedrima, Izdavački centar Rijeka, 1980.

Hrvatska nova proza, Književna kritika, br. 5, 1986.

Barkoj el akvo (Lađa od vode), Elektitaj kroataj noveloj, 1970–1995, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zagreb, 1998.

Antologija hrvatske kratke priče, prir. M. Šicel, Disput, Zagreb, 2001.

Prodavaonica tajni – izbor iz hrvatske fantastične proze, prir. J. Pogačnik, Znanje, Zagreb, 2001.

Svaka priča na svoj način(Hrvatska ženska kratka priča), prir. Tomislav Sabljak, Večernji list, 1964–2004, Naklada MD, Zagreb, 2006.

Hrvatski mozaik,antologija suvremene hrvatske proze, ur. Alla Tatarenko, Folio, Harkov, 2007.

Orientations: An Anthology of East European Travel Writting, ca. 1550-2000, ed. by Wendy Bracewell, CEU Press, 2009.

Gost 81. programa Pisci na mreži bit će Ludwig Bauer, „vrstan hrvatski pisac, kakav Bauer jest, s romanesknom prtljagom Podunavskih Nijemaca – koja neposredno predstavlja most prema Europi, ima najbolje izglede biti respektabilnim europskim piscem“ (L. Dujić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ludwigom Bauerom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ludwigom Bauerom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ludwiga Bauera da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Autorski tekstovi

Kratka kronika porodice weber, roman, Sarajevo, 1990, Zagreb, 2001, Zaprešić, 2007.

Biserje za Karolinu, roman, Sarajevo, 1997, Zagreb, 2001, slovački Perly pre Karolinu, Bratislava, 2003.

Partitura za čarobnu frulu, Sarajevo, 1999, Zagreb, 2000, Zagreb, 2001, njemačko izdanje Graz, 2007, njemačko izdanje, Klagenfurt, 2007, nizozemsko izdanje, Amsterdam, 2017.

Muškarac u žutom kaputu, roman, Zaprešić, 2018.

Dodaci

Lidija Dujić, Kako smo čitali Bauera: o romanima naknadne recepcije i vječno iznenađenim čitateljima, 2012.

Jagna Pogačnik, O iluziji, krivnji, glazbi, ljubavi i drugim nečistim silama, 2002.

Ivan Seletković, Pamćenje, zavičaj, zaborav & prizivanje sebstva unutar društvenih konstelacija, 2002.

Linkovi

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/dunja-detoni-dujmic-nadnica-za-strah-ludwig-bauer/ 

https://www.dailymotion.com/video/xtqg97

https://klinhr.wordpress.com/knji-evnici/ludwig-bauer/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

*****

Lidija Dujić

Kratka kronika dugog poricanja

O romanima Ludwiga Bauera danas se, navodno, sve zna. Hrvatska književna kritika upregla je i izložila cjelokupan kritički instrumentarij kako bi pokazala i dokazala, ne samo da je u Baueru spremna vidjeti potencijalnog Nobelovca, nego da je Bauer uopće najbolje što se dogodilo hrvatskoj književnosti posljednjeg fin de sièclea. S jedne je strane, takav Bauer uspoređivan s Krležom, Andrićem ili Kunderom, a s druge strane – među suvremenicima – usporediv je, čini se, tek sam sa sobom; odnosno, u nedostatku kakve recentne paradigme, kritičari ne uspoređuju Bauera s drugim hrvatskim autorima, nego Bauerove romane uspoređuju međusobno. Tako je Biserje za Karolinu postalo proslavljeno, Kratka kronika porodice Weber Bauerovo je najrazvikanije djelo, a Prevođenje lirske poezije, koje se još nije ohladilo, već je proglašeno bestselerom – doduše, vieweghovske provenijencije, ali i koječim drugim. No, ista kritika primijetit će da je ipak samo riječ o hrvatskim izdanjima kojima su prethodila izdanja i nagrade u Sarajevu devedesetih godina sad već prošlog stoljeća (izuzevši posljednji roman Prevođenje lirske poezije) pa je stoga jasno zašto se Bauerovim odličnim romanima, u kontekstu budućih nagrada, ne treba previše veseliti (?!). Jasno je da ovakva kritika, možda i nehotično, diskvalificira samu sebe, i ponovno potvrđuje da je, kako to Jergović primjećuje, češće disciplina proizašla iz bontona nego autonoman i slobodan žanr kojemu je cilj procjenjivati književnost i razvrstavati je po kvaliteti i smislu.

Na sreću, Bauerova je literatura bila i ostala imuna kako na glas kritike, tako i na sve one izvanliterarne činjenice koje su je u stopu pratile, ali ni Bauera ni njegove knjige nisu uspjele učiniti gnjevnim disidentima, niti protjerati iz vlastite jezičnosti – koja je, uostalom, oduvijek i bila barem dvojezičnost. Bauerova se literatura učvrstila u onome u čemu je i bila najbolja: u literaturi samoj, tj. estetskom. U dvadesetak godina kontinuiranog književnog rada, Bauer je objavio 11 naslova, isključivo proznih – u rasponu od bajke do romana, koje obilježava imanentno opredjeljenje za priču, odnosno pripovijedanje; i to takvo pripovijedanje koje podjednako priželjkuje slušatelja, koliko i čitatelja. Ravnopravan su dio toga opusa proze za djecu čapekovske estetike i kriminalistički romani, napisani za okladu, ali su u njegovom središtu, svakako, (novo)povijesni romani.

Posebno mjesto u Bauerovom proznom opusu zauzima roman Kratka kronika porodice Weber, prvi u nizu od tri romana (uz još jedan dječji) koji su od Bauera – dotad objavljivanog i nagrađivanog u hrvatskoj književnosti napravili slučaj Bauer: pisca za koga znaju samo najupućeniji – više vani nego u vlastitoj zemlji, čiji su se rukopisi širili i čitali u već famoznim narančastim fasciklima kao nekakav podzemni tok matične književnosti; iako nevidljive široj čitateljskoj publici, Bauerove su knjige dospijevale do kritičara, koji su o njima napisali vjerojatno više argumentiranih pohvala nego o svim proznim knjigama objavljenim u Hrvatskoj devedesetih godina zajedno. Konkretno, riječ je o romanu koji je 1990. godine objavljen u Sarajevu – slučajno, ako se slučajem može nazvati to što je prethodne godine, bez literarnih razloga, odbijen kod hrvatskih izdavača. Iste je godine roman dobio nagradu Svjetlosti za roman godine te je po njemu napravljen scenarij za cjelovečernji igrani film i TV- seriju u režiji Rajka Grlića, a zatim je postao dijelom ratnog plijena ili spaljen u napadima na Sarajevo. Teško je reći je li u ovakvom slučaju zanimljivija literarna ili izvanliterarna sastavnica djela: da je nastao u velikoj književnosti, uspješan roman ovakve sudbine naprosto bi bio predodređen postati svjetskim bestselerom.

Sudbinu Kratke kronike porodice Weber donekle su slijedila još dva Bauerova romana: Biserje za Karolinu, objavljeno u Sarajevu 1997. godine, te Partitura za čarobnu frulu, također u sarajevskom izdanju iz 1999. godine. Riječ je o (novo)povijesnim romanima koji u povijesti vide građu, ponudu ili izazov, ali za razliku od klasičnih (šenoinskih) povijesnih romana, sami ne žele biti službena povijest, nego njezina književna interpretacija – povijest skrojena po književnim krojnim arcima. A kod Bauera oni su uvijek različiti, bez obzira na to pokušava li u ruho (novo)povijesnog romana odjenuti rekonstruiranu povijest jedne obitelji, participiranje pjesnika u vlasti, potragu za srušenom moralnom vertikalom globalnog društva ili suvremene obiteljske odnose – dakle, povijest koju upravo živimo, prikazati nalik televizijskoj sapunici. Poticaj je, pritom, uvijek aktualan, a oblikovano iskustvo univerzalno, čime se Bauer nameće kao klasičan autor neodoljivo sugestivne autobiografske prakse, što je manje rezultat stvarne autobiografske projekcije, a više aristotelovskog umjetničkog ideala da djelu bezrezervno i neposredno vjerujemo. O uvjerljivosti Bauerove književne prakse sjajno svjedoči slučaj krajnje dobronamjernog kritičara koji je, pišući o Kratkoj kronici porodice Weber, između ostalog primijetio da je drugi dio romana nešto slabiji od prvoga, što je po njemu posljedica građe kojom je pisac raspolagao, previđajući da je cjelokupna građa – ustvari, fikcija. Takvu fikciju autor podgrijava prologom u kome se, na način starih majstora, obraća čitatelju i izvještava o izvorima, ili krajem romana, kada se pojavljuje kao lik – dječak koji je učio svirati glasovir kod Gizele Weber, autorice ove obiteljske kronike, ali su ti izvori samo dio romaneskne inscenacije: čista fikcija. Takvom svojom nazočnošću autor legitimira vlastitu priču, no ona je objektivno vjerodostojna upravo onoliko koliko je vjerodostojan i Šenoa kada na kraju povjestice Postolar i vrag, svjedočanstvo svojoj obradi narodne pripovijetke, daje riječima: Istina vam sve to bila: od majstora sam je slušo, kad sam kod njeg vina kušo. Ukratko, jedina istina na koju Bauerova literatura pretendira jest ona literarna. Njegovo pisanje gotovo da i nema drugog izazova.

Bauerova izuzetna čitljivost i slojevitost predstavlja i dvostruku zamku; ta se proza uvijek bolje razumije nakon nekoliko godina. I najnoviji Bauerov roman Prevođenje lirske poezije ulovio se u vlastitu zamku: svi u njemu vide i slojevitost i besprimjernu lakoću pripovijedanja, ali razigranost diskursa i nesumnjiva zabavnost prividno neambicioznih epizoda sprečava poneke da vide i povijesnu dimenziju romana koji govori o neposrednoj sadašnjosti. Za otkrivanje te kvalitete, a riječ je o brutalnoj dijagnozi akutnog stanja naše civilizacije, potrebno je i ovaj roman čitati ponovno; potpunije će se možda iščitavati i opet nakon deset godina.

Specifična dimenzija Bauerove literature, osobito romana Kratka kronika porodice Weber i Partitura za čarobnu frulu, nalazi se u činjenici da njima Bauer otvara sasvim novu temu u hrvatskoj književnosti – Podunavlje, temu koja se svojom kompleksnošću može uspoređivati eventualno s Krležinom Galicijom. Za razliku od već spomenutih literarnih istina, Beč – središte i metafora Podunavlja, u ovim je romanima realija – stvarno mjesto prikazano u dvije vremenske dimenzije, u rasponu od polovice 19. do kraja 20. stoljeća. Fiktivnom hrvatskom weberovskom Gradecu suprotstavlja se Beč kao konkretan i realan kontrapunkt, mjesto susreta i konfrontacija, s dominantnim klasnim sukobom. U tom i takvom Beču Weberi se rađaju, školuju, liječe i boluju; iz Beča u Gradec stižu prve nogometne lopte, nove note za violinu, ali i pisma stare tetke Agneze. Beč je izazov, novost, razočaranje, Beč je mjera europejstva, civilizacije koja gubi bitku nad neciviliziranošću. I u Prevođenju lirske poezije ta je mjera konzekventno sačuvana: kreativni talent Emerika Hallera dobit će svoju potvrdu tek tamo u toj bečkoj Mitteleuropi. U istom tom prostoru i Bauerovi romani pobuđuju potpuniju rezonanciju nego u uže shvaćenoj domaćoj kulturnoj sredini.

Otvaranje ovakve teme predstavlja, dakako, afirmaciju tradicije i kulturnog identiteta Podunavskih Nijemaca, kojima je Kratka kronika porodice Weber već postala kultnim romanom, ali je i puno dalekosežnije: prividno Bauerovo zatvaranje u okvire suženije teme, recimo – manjinske, istovremeno je otvaranje prema većem, prema njemačkoj kulturi i tradiciji uopće, odnosno prema Europi. Vrstan hrvatski pisac, kakav Bauer jest, s romanesknom prtljagom Podunavskih Nijemaca – koja neposredno predstavlja most prema Europi, ima najbolje izglede biti respektabilnim europskim piscem.

Svjetlo, časopis za književnost, Karlovac, 2002.

*****

Bilješka o autoru

LUDWIG (Ljudevit, Lujo) BAUER, književnik, urednik, prevoditelj. Rodio se 1941. u Sisku, diplomirao slavistiku u Zagrebu, školovao se, živio, djelovao i u Pragu, Bratislavi, Parizu, Londonu, Washingtonu, Beču. Većinu radnoga vijeka djeluje kao slobodni umjetnik. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom – J. Bober: Čovjek, stroj, društvo, Zagreb, 1967) i beletristike; bio profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće (Globus, Zagreb) i književnog časopisa (Naša knjiga, Zagreb), analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni šofer, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnist. Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije, izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Kao savjetnik nagrađivane edicije NOVI PROFIL LEKTIRE bio je posvećen prvenstveno stručnoj redakturi klasičnih djela. Objavljuje prijevode s češkoga, danskog, engleskog, njemačkog, ruskog i slovačkog jezika. Dobitnik najveće slovačke državne nagrade – Hviezdoslavova cena, 2010 – za prevođenje sa slovačkog jezika. Od 1990. vodio radionice kreativnog pisanja, a kao gost-predavač desetak godina vodio kolegij Kreativnog pisanja na Visokoj školi Agora. Od kraja osamdesetih godina intenzivnije stvara i kroz više od četvrt stoljeća objavljuje jedan naslov ili više naslova godišnje; to uključuje i visoko ocijenjene novopovijesne romane, niz tekstova za djecu i naslove na drugim jezicima.

80. Pisci na mreži, 19. prosinca (srijeda) 2018. u 17 sati: Ivan Vidić

Gost 80. programa Pisci na mreži bit će Ivan Vidić, u čijim je pričama u „čudnom nadrealizmu realnost do boli prisutna“ i on je „jedan je od onih strašnih autora koji će vas zalijepiti za svoje pripovijedanje, za svaku svoju priču, prisiliti vas da se cijelo vrijeme smijuckate ako se već ne smijete, i u tom jezivom oksimoronu mračnih priča i izvještaja – koji se ne odnose samo na recentnu situaciju – nalazi se čitavo vrijeme neodoljiv humor“ (Nada Gašić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Vidićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Vidićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ivana Vidića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Autorski tekstovi

I. Vidić, Južna država, izbor, 2013.

I. Vidić, Posljednji dani mira, 2015.

I. Vidić, San od tisuću ljeta, 2018.

Dodaci

Ivan Vidić, Kazalište, 9-10 lipanj 2002.

Linkovi

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/san-od-tisucu-ljeta-ivan-vidic-predstavlja-zbirku-novela-u-kojoj-nikoga-ne-stedi/8110937/ 

https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/nocni-zivot-magelli-rezira-parodiju-ivana-vidica-o-pernarizaciji-drustva/5318807/

https://www.mvinfo.hr/clanak/ivan-vidic-gangabanga

https://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2007/04/1622539621/kritika-ivan-vidic-gangabanga-agm-2006.html

https://www.telegram.hr/tema/ivan-vidic/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

************

Ivan Vidić

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Za vrijeme pisanja, uglavnom ne. Tijekom vremena stvari se nauče i steknu se navike u pisanju bez te pomoći sa strane. Kako tekstove oblikujem, prepravljam i popravljam sâm, tek u nekoj završnoj fazi, ako su u pitanju delikatna rješenja, konzultiram pomoćnu literaturu.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Da. Dopuštam lekturu, ali potom provjeravam lektorirano. Sugerirana rješenja su nekad dobra i dragocjena, ali znaju i pokvariti tekst. Urednik mi je svaki inteligentni čitatelj kojem pokazujem tekst prije objave, sugestije saslušam i ako valjaju, rado ih prihvaćam, ali mi urednik kao neki suradnik, sukreator, ne treba, štoviše, smeta mi.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ironičnik?! Nešto gluplje teško da sam čuo. Nadam se da se autor šalio. To bi valjda poslužilo nesretniku koji ne zna napisati ironičnu rečenicu, pa nam mora telefonirati da je nešto bilo ironično. Ili možda griješim? Zapravo ovo pitanje je vrlo poticajno. Nove interpunkcije – zašto ne?! Na primjer: Mala, baš si mi sva zgodna, dođ' vamo i sidi mi na kolino, pa onda znak za – erotičnik. Ili – Sad ću te izbost ovom nožinom, matere mi, pa onda znak za – zastrašnik. Dalo bi se izmisliti gomile interpunkcija.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Ne čitam sebi tekstove naglas. Često ih čujem kad ih čitaju glumci, ali tada je već uglavnom kasno. Odustao sam od razmišljanja o čitatelju kao o nekoj univerzalnoj kategoriji jer smatram da ona ne postoji. Onaj tko me shvaća i voli to što pišem, moj je čitatelj i ja sam njegov pisac. A s obzirom na opće stanje kulture, pismenosti i načitanosti u ovom društvu, stilska prilagodba ukusu nekog imaginarnog prosječnog čitatelja bi bila početi pisati svinjarije po novinama i društvenim mrežama.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Ne mogu opisati glavna obilježja svog stila, kao ni njegove sekundarne karakteristike, jer bi takav pokušaj bio površan i ostao nedorečen, te stoga netočan. Osim toga, autor koji bi se raspisao o svom stilu, vjerojatno ne bi imao nimalo stila. Taj posao je na drugima.

Dvije varijacije – mogući odgovori na dva zadnja pitanja

O jeziku kojim pišem – kako i što

4.

Od samog početka pisanja, od svojih prvih iskustava s proznim i dramskim tekstovima, obraćao sam veliku pažnju na jezik kojim pišem. Na odabir riječi, na dužinu i oblik rečenica, na ritam njihovog nizanja i promjene ritma, na cezure, interpunkcije i razne ostale zastanke – nikad nasumice pobacane po tekstu – koji mi onda omogućuju lakšu, bolju i točniju promjenu motiva, tema i sadržaja. Trudim se da tekstovi upisani u cjelinu djela imaju svoju melodiju; pažljivo biram mjesta prikladna za staccato kratkih rečenica, promjene u tempu, prelazak na druge, duže i drugačije rečenice koje onda koloriraju tekst dajući prizoru atmosferu, a sadržaju novo, dodatno ili drugačije značenje. Sve to proizlazi iz nekog davno osviještenog i prilično čvrstog stava da nije važno samo što, već i kako se nešto iskazuje u prostoru i vremenu zasebnog književnog teksta.

O tim procesima uglavnom se ne misli dok se piše, oni, vremenom provedenim pred bijelim papirom, postaju spontani i gotovo automatski, jer da je drugačije, da su planirani i konstruirani, tekstovi bi izgledali nezgrapno i nakinđureno. To je pitanje mjere i – kolokvijalno rečeno – dobrog ukusa, jer vidljivo i napadno inzistiranje na stilu tekst može učiniti dosadnim, umjetnim i smiješnim. Dakle, smatram da stil, više-manje, ne smije skakati čitatelju u oči, a poželjno je i nakon gradnje i stavljanja fasade ukloniti skelu.

Značajna stvar za oblik, izraz i stil onog što pišem proizlazi iz činjenice da uvijek pišem rukom po papiru. Ne smatram to univerzalnim pravilom koje vrijedi za svakoga, ali pisanje direktno u računalo u mom slučaju daje sasvim drugačije rezultate. Kao da negdje u meni postoji neka uvjetovanost razlike između nečeg što se mora napisati i nečeg što se može samo otipkati. Ne mogu točno objasniti kako i zato vjerujem u osovinu glave i ruke, i njenu vezu s pisaljkom i papirom, ali tipkanje po kompjuteru mi ispada nekako brzo, plitko i površno. Mislim da u pitanju nije nikakva staromodnost; od djetinjstva volim kompjutere.

Bitno za moje pisanje također je i nesentimentalno bacanje napisanog u smeće; samozaljubljeno gledanje u vlastiti tekst smatram jednim od najvećih neprijatelja umjetnosti. U toj kategoriji su još i pisanje na rok i naručeno pisanje za novac. Druga bitna stavka je i odlaganje napisanog u stranu. Neki tekst može biti napisan u jedan dan, ali skica može čekati i dvadeset godina, stoga mi je često jako teško odrediti kronologiju nastanka vlastitih radova – tekst se često odvaja ili izranja iz drugog teksta. Stavljanje na stranu, na čekanje, može biti iz raznih razloga. Gotov tekst moje knjige Violator/Ona govori ostavio sam da čeka nekih petnaestak godina, jer sam čekao na pojavu nekog suvislog izdavaštva, scene i publike u Hrvatskoj, čekao da se „nešto promijeni”, a objavio sam ga kad sam shvatio da se to neće dogoditi vjerojatno nikad. Za dramu Kroz sobe trebalo mi je dvadeset godina da se odlučim dokud su uspjela pobjeći, odlutati, dolutati, moja dva poražena nesretnika, bjegunca pred ratom u potrazi za slobodnim teritorijem, dok naprasno nisam odlučio da lutaju svijetom do dana današnjeg, jer slobodnog teritorija nema.

5.

Što se samog jezika tiče, odabira riječi koje uklapamo u rečenice, volio bih reći da svoje tekstove pišem bez određene svijesti o jeziku – površinske, vanjske – i kad bi to bilo baš tako, u pitanju bi bio sretan rad, koji teče s lakoćom. Ali realitet nam tu svako-malo podmeće nogu. Jednostavna definicija – govorim i pišem hrvatskim jezikom i koristim sve riječi koje znam, i neke nove, koje, istina, ne često, putem izmišljam. Suprotno od svakog jezičnog čistunstva u vokabularu koristim riječi iz starih knjiga, riječi iz novih knjiga, riječi koje sam naučio davno, riječi naučene danas – sve to ulazi u korpus jezika. Lokalizmi, dijalekt, šatra, tuđice, neologizmi, psovke i prostote, sve to dolazi u obzir, ako mu značenjem i uvjerljivošću stila damo smisao. Sve je regularno, sve je legitimno za izreći i napisati, ako posjeduje unutrašnji smisao, logiku i ljepotu.

Pretpostavljam da je moj osobni jezični pristup, sabirački, kumulativan, onaj koji uzima u obzir sve, gotovo imperijalistički. Osim toga, u čemu bi jedan Hrvat uopće mogao biti imperijalist, osim u jeziku? Jezično čistunstvo i nametanje ideoloških pravila, osobno sam se osvjedočio mnogo puta, uglavnom dolazi od polupismenih, nevježa i političkih budala. (Godinama svjedočimo pokušajima osiromašivanja i karikiranja jezika paničnim izbjegavanjem „srbizama”, pohrvaćivanjem i arhaizacijom helikoptera, sportaša, majora i oficira, pa tako umjesto anglizama dobivamo rusizme i germanizme, a od vojske onih koji časno služe dobivamo gomilu sumnjivaca koji su a priori feudalno časni, dok su neki do- ili polučasni i dok smo svi ostali valjda sasvim nečasni. Ti vrtoletni egzibicionizmi domoljubnih pseudointelektualaca, taj ideološki teror nacionalizma, podvizi su na putu trajnog onepismenjavanja naroda i konačnog gubitka identiteta. Naravno, taj isti mentalitet objavljuje trenutnu kapitulaciju pred najezdom anglizirajućeg marketinškog i medijskog novogovora i komunikacije besmislenim kraticama i emotikonima.)

No, to u konačnici i nije osobito važno, to su problemi niže razine i trivijalno politikantstvo svakodnevice. Jezik kao i život nalazi svoje puteve. Poput vode je – nametnu li mu se razne prepreke, prelit će se u nepredvidljivim smjerovima. Meni kao onom koji piše, od dosadnog ravnog puta, često je draža zanimljiva i teška stranputica. Jer u pisanju, u nijansama onoga kako, krije s odgovor na ono veliko što.

*************

Bilješka o autoru

Ivan Vidićrođen je 1966. u Zagrebu. Kazališne komade, filmske scenarije i prozu počeo je pisati još za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon završetka studija i sudjelovanja u Domovinskom ratu osnovao je tvrtku za produkciju kazališnih predstava, dokumentarnih filmova i videospotova. U drugoj polovici devedesetih povremeno radi u inozemstvu, snima u Njemačkoj i Francuskoj, a vani mu se izvode i drame – Ospice, Groznica, Život u sjeni banane, Kroz sobe. Drame Bakino srce i Veliki bijeli zec objavljene su u desetak antologijskih izbora najznačajnijih suvremenih hrvatskih i europskih drama. Drame su mu izvođene u svim većim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Redatelj Paolo Magelli postavio je koncem 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) njegovu dramu Noćni život. U drugoj polovici devedesetih i početkom dvijetisućitih često je radio i različite poslove na filmu; bio scenarist na desetakigranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova. Dosad je napisao više od dvadeset kazališnih komada, a na radiju mu je izvedeno tridesetak radio-drama, adaptacija i proznih djela. Pisac je i dvaju libreta za opere skladatelj Srećka Bradića. Djela su mu prevedena na desetak jezika.

Objavio: Drame (2001), Gangabanga (2006), Violator/Ona govori (2007), Der grosse weisse Hase (2008), Dolina ruža i druge drame (2011), Južna država (2013) i Groupe de soutien/Grdand lepin blanc (2018), San od tisuću ljeta (2018).

Drame: HARPA 1988. (ADU 1989, ZKM 1991); PUTNICI 1989. (Hrvatski radio 1990, Teatar ITD 1993); NETKO DRUGI 1989. (Hrvatski radio, 1992); VELIKA TILDA 1990. (diplomski 1990, HNK Ivan pl. Zajc 2000); GLASOVI 1993. (Hrvatski radio 1993); GROZNICA 1993. (Hrvatski radio 1994, Teatar ITD 1995, ADU 2003. La Fiebre, MKF, Santiago de Chile 2007); OSPICE 1997. (GDK Gavella 1997, Gate Theatre, London 1998); BAKINO SRCE 1999. (Teatar ITD 1999); OCTOPUSSY 2001. (HNK Zagreb 2003); HAPPY ENDINGS 2001. (Hrvatski radio 2002); VELIKI BIJELI ZEC 2002. (ZKM 2004. Hrvatski radio 2004/5, prvi i drugi dio); GRUPA ZA PODRŠKU (2005); ONAJ KOJI SE SAM GOVORI 2007. (Hrvatski radio 2008); ŽIVOT U SJENI BANANE 2007. (GK Virovitica 2008, Mestno gledališče Kranj 2008, Mestno gledališče ljubljansko 2008.); ZOO 2008. (dio u predstavi Zagrebački pentragram 2009); CRUX DISSIMULATTA (opera, libreto, Bienalle/HNK Zagreb 2009); DOLINA RUŽA 2010. (GDK Gavella 2011); KROZ SOBE 2014. (Hrvatski radio 1015, Teater Thespis, Kopengagen 2016); NOĆNI ŽIVOT 2014. (ZKM 2016); POSLJEDNJI DANI MIRA 2015. (Teatar ITD 2015); POSLJEDNJI SATI MIRA 2016. (Hrvatski radio 2016); BAKUSOVI PODRUMI 2015. – (u pripremi); SAT KOJI OTKUCAVA SAMO TIK 2018. – (opera, libreto prema romanu – u pripremi)