89. Pisci na mreži
27. studenog (srijeda) 2019. u 17 sati: Igor Rončević
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gost 89. programa Pisci na mreži bit će Igor Rončević, „majstor mirenja, spajanja i kombiniranja suprotnosti“ (I. Župan). Ali pravi razlog njegova sudjelovanja u programu jest njegova poezija koja na začudan način „misli“ o onome što njegove slike kriju, jer riječ je o slikaru u prvom i svim drugim redovima. Ali o pjesniku je riječ, njegova je Pjesma 1. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Igorom Rončevićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Igorom Rončevićem, odnosno njegova poezija, slikarsko iskustvo i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove Igora Rončevića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Linkovi
https://www.hrvatskiplus.org/utjeha_kaosa/igor_roncevic.html
http://mmsu.hr/wp-content/uploads/2018/02/Igor-Ron%C4%8Devi%C4%87.pdf
https://damartem.blogspot.com/2018/02/ustrajna-koloristicka-trazenja.html
https://hr.wikipedia.org/wiki/Igor_Rončević
Autorski dodaci
Igor Rončević, Pjesme 1, 2003.
Igor Rončević, Poezija, Q-2016.
Tekstovi
Ivica Župan, Majstor mirenja, spajanja i kombiniranja suprotnosti, 2012.
Ivica Župan, Eseji o I. Roncevicu, 1-2019
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Imaginacija: od riječi do slike – od slike do riječi
Knjiga Pjesme 1 pjesnika i slikara Igora Rončevića proizlazi iz specifične radne (umjetničke) imaginacije kojom tekst postaje poprište različitih emocionalnih i vizualnih senzacija: naplavine sjećanja i trenuci kad se ugleda sve ono što je naizgled mirno (i mrtvo) ležalo ispred nas nerijetko su počeci njegovih pjesama. Riječi iz rječnika ili na panou, izgovorene u prolazu, povod su da on spremno (istodobno nježno i ironično) lovi ono što nastaje i nestaje u jednom trenutku ili u nekom prizoru (napuštanje gradova, dočekivanje kiše, razgovori sa sobom i s drugima...). Odnosi – golemo i malo, dolje i gore, zbrda zdola, natašte i nadohvat, dalje, drugdje i nadomak – nisu samo riječi pomagači u orijentaciji nego su u bitnom smislu pokretač njegove poezije. U običnostima stvari i događanja lirski subjekt otkriva druge veličine i daje nove koordinate obasipajući čitatelja brojnim referencama, aluzijama koje u njegovu tekstu pršte posebnim sjajem.
Pjesme 1nisu situirane u apstraktnim jezičnim igara nego su naseljene putovanjima i magistralama, gradovima, imenima prijatelja, slikara, planina – ali tajna je u pjesnikovoj doskočivosti onome što se ispred nas stere kao na filmu ili tekućoj vrpci. Igor Rončević senzibilan je lovac značenja koja su, mislili smo, odumrla. On ih, međutim, uzdiže s “konkretne zemlje” i gotovo svečano predaje u njihovoj novoj jednostavnosti:”riječima i linearnim galerijama u/ kojima si kao u snu uvijek kriv/ gdje trne jezik i gdje za knjigom/ posežeš rukama stvarnim kao ružna kuća”. Poezija Igora Rončevića nije usputna ilustracija njegovih slikarskih interesa, jer riječ je o iznimno zanimljivom i senzibilnom bavljenju jezikom i mogućnostima njegova kreiranja – i Pjesme 1 uzbudljiv su dokaz takve pjesničke strasti!
Miroslav Mićanović
Bilješka o autoru
Igor Rončević, rođen je 1951. u Zadru. Godine 1976. diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u razdoblju od 1979. do 1981. suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. U više navrata na studijskim je putovanjima u Italiji, Njemačkoj i SAD-u. Tijekom 1981/1982. boravi kao stipendist na Akademiji likovnih umjetnosti (Academie DesBeaux Arts) u Parizu. Rončević je ostvario pedesetak samostalnih te je sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Prvu veliku izložbu izvan Hrvatske ima 1990. u pariškoj Galerie d'artInternational. Godine 1988. izlaže na kairskom Biennalu, a 2007. sudjeluje na izložbi ContemporaryCroatianArt u New Delhiju u Indiji. Za svoj rad višestruko je nagrađivan, a među nagradama izdvajaju se Nagrada 7 sekretara SKOJ-a za slikarstvo, Nagrada 13. salona mladih, Nagrada za slikarstvo 1981. i Godišnja nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika 2001., a 2004. uručena mu je Republička nagrada za slikarstvo Vladimir Nazor. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Djela mu se nalaze u zbirkama svih najvažnijih domaćih muzeja i galerija, ali i u inozemnim kolekcijama. Rončević je iznimna osobnost hrvatskoga slikarstva druge polovice 20. stoljeća i njegov slikarski jezik čudesne polifoničnosti spada u ono najljepše i najvrednije što imamo u likovnoj umjetnosti. Svojim je stvaralaštvom proširio obzor suvremenog hrvatskog slikarstva i time učvrstio svoju poziciju osebujna i iznimno kultivirana slikara. Ovaj slikar izrazito kolorističkog ishodišta stvarao je svoj likovni izraz upravo na tim premisama produbljujući ga kroz intrigantne tematske cjeline uvijek novim likovnim vrijednostima. Njegovo slikarstvo nastaje u drugoj polovici 1970-ih, u doba postmoderne, za obrata u svijetu umjetnosti koji obnavlja zanimanje za klasične discipline i izglede slike. U to vrijeme u Italiji nastaje transavangarda, jedan od posljednjih likovnih stilova 20. stoljeća, koji je u hrvatskoj umjetnosti nazvan novom slikom. Glasoviti kurator AchileBonitaOliva teoretski je artikulirao taj stil i uključio je Rončevićeve radove u svoju knjigu Trans-AvantgardeInternational, Milano, 1982. Njegujući jedinstvenu morfologiju i mediteransku kolorističku ekspresiju, Rončević je uspio objediniti mnoga svjetska iskustva, prakticirati refleksiju medija u brojnim formalno i tematski raznolikim ciklusima, kojima se dokazao kao jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih slikara.
1995. s Vladom Martekom izdaje mapu grafika i pjesama Sjever-jug. Autor je predgovora u katalozima mlađih hrvatskih umjetnika. Poeziju objavljivao u više književnih časopisa (Kolo, Quorum, Republika, Glasje). Izvanredni je profesor na slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Objavio: Pjesme 1, 2003.
Važnije samostalne izložbe (izbor)
1976, 1981. Hvar, Galerija Na Bankete
1977. Zagreb, Galerija Vladimir Nazor
1979, 1984, 1995. Zadar, Gradska loža
1981. Zagreb, Studio Galerije Forum
1982. Le Touquet, Palais de l'Europe
1983. Koper, Galerija Meduza
1984. Zagreb, Studio Galerije suvremene umjetnosti
1985, 1994. Dubrovnik, Galerija Sebastijan
1988, 2004. Zadar, Galerija umjetnina; Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
1989. Beograd, Galerija Sebastijan
1990. Paris, Galerie d'Art International
1992, 2000, 2011. Zagreb, Galerija Forum
1994. Zagreb, Galerija Karas; Šibenik, Galerija Sebastijan, Trag ruke
1995. Zagreb, Galerija Zvonimir, Zvukovi
1996. Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević, Monokromi tijela
1997. Zagreb, Galerija Arterija, Skok s motkom
1998. Rijeka, Galerija Filodrammatica, Strahovi i kravate
2000. Velika Gorica, Galerija Galženica, nite libe nit sod
2001. Split, Galerija Ghetto, Tegovi
2002. Zagreb, Galerija Zona, Zvukovi; Nin, Sv. Križ, Pet slika
2003. Dubrovnik, Umjetnička galerija; Zagreb, Dom HDLU-a
2004. Zagreb, Moderna galerija, Studio „Josip Račić“, Nešto u nečemu
2005. Brugge, Gallery Libertas
2006. Zagreb, Galerija Zona, Stereo
2007. Nin, Galerija Višeslav, Barokna kuća; Osijek, Galerija Kazamat, Subtopija
2010. Erolzheim, Njemačka, De Coene Gallery
2011. Dubrovnik, Palača Sponza, Dulčićevi fragmenti; Split, Galerija umjetnina, Ciklus jedan na jedan; Osijek, Galerija Kazamat
2012. Virovitica, Gradski muzej
2014. Zadar, Gradska loža / Kneževa palača, Slike 1975. – 2012. (retrospektivni pregled); Biberach, Gallery Marc Decoene
2015. Split, Palača Milesi, Slike 1975. – 2012. (retrospektivni pregled); Split, Galerija Kula, Slike 2012.
2017. Jelsa, Galerija Kravata, Dulčićevi fragmenti
Važnije nagrade
1981. Zagreb, 13. salon mladih, Nagrada za slikarstvo
2001. Godišnja nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika
2004. Republička nagrada za slikarstvo Vladimir Nazor
2005. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi
88. Pisci na mreži, 30. listopada (srijeda) 2019. u 17 sati: Nada Gašić
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gošća 88. programa Pisci na mreži bit će Nada Gašić, koja piše „isključivo u samoći, uz isključene telefone i mobitele, u ranu zoru, često i praskozorje kad su budni samo policajci, dežurni liječnici i tramvajci. Ispred kompjutera sjedim u širokoj i prevelikoj flanelskoj pidžami.“ Ali pravi razlog njezina sudjelovanja u programu jest vrijednost i značenje, uzbudljivost i posebnost njezina pisma, njezinih romana. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Nadom Gašićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nadom Gašić, odnosno priče, romani i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove Nade Gašić da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Linkovi
http://www.napolaputa.net/ucesnici/2009-godina/nada-gasic/
https://www.tportal.hr/tag/nada-gasic
http://www.booksa.hr/kolumne/kritike/kritika-96-nada-gasic
https://www.mvinfo.hr/knjiga/6479/voda-paucina
Dodaci
Nada Gašić, Intervjui s povodom, 2019.
Nada Gašić: Voda, paučina, ulomak, recenzije, 2019.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
****************************
STVARNOST JE UVIJEK FASCINANTNIJA I STRAŠNIJA OD LITERATURE
Nada Gašić: Kako je nasta(ja)la Mirna ulica, drvored
U predgovoru Zlatnom teletu Iljf i Petrov, citirajući braću Goncourt, opisali su kako su nakon objavljivanja svog prvijenca Dvanaest stolica u početku naširoko i nadugačko objašnjavali proces nastajanja djela, kako im je pomalo dosadilo, pa su smanjivali opseg objašnjavanja i na kraju priznali kako se sve svelo na to da jedan obigrava urednike i izdavače u nadi da će prihvatiti njihov roman, a jedan sjedi kod kuće i čuva rukopis da im ga ne ukradu prijatelji. Za razliku od njih nisam imala što čuvati, jer nitko od prijatelja nije znao da pišem, nisam obigravala urednike, jer nisam imala ništa što bi se moglo objaviti. Između mene i moga urednika Krune Lokotara sve se dogodilo i jednostavno i bizarno, premda ove dvije riječi, kad se ujedine zvuče kao oksimoron. Bizarno, zato što se sama ideja o suradnji dogodila u kasnu noć, ili ranu zoru, tko će ga znati, davne 2003., u poluraspadnutom kafiću iznad hotela Jadran u Rijeci. Ondje smo Kruno Lokotar i ja ispijali otrežnjujuću kavu nakon uspjeha monodrame rađene po romanu Uho, grlo, nož Vedrane Rudan , a kojem smo kumovali u zajedničkom uredničkom poslu. Kako to već biva u atmosferi nakon predstava, zadimljenih večeri i opasnog rađanja zore, Kruno Lokotar me je pitao pišem li što. Vrlo trijezno sam odgovorila da pišem i bacam napisano. Zanimalo ga je što to pišem i što to bacam, odgovorila sam da me iz nepoznatih razloga zanima pisanje pretencioznih krimića. Predložio mi je da to što sljedeće napišem ne bacim, već mu pokažem, rekla sam O.K. I to je bilo to. Da, i bizarno i jednostavno. Nakon dvije godine vrlo sumnjičavo me je pitao jesmo li mi zaista spominjali neki roman, ili se to njemu samu pričinilo. Jesmo, ide kraju, kažem ja, zar opet jedna narudžba u kavani, kaže on i ipak potvrdi da želi taj rukopis. Nakon godinu dana, 2007. predala sam mu gotov tekst.
Da sam prva koja je javno priznala kako mi se odavno činilo da ću napisati roman, bila bi to bahata izjava bez premca. No, kako većina onih kojima se konačno ostvarila klasična priča o prvijencu uglavnom priznaju da su se oduvijek potajice osjećali sposobnima napisati roman, ovu ću svoju izjavu potvrditi, a tek je donekle ublažiti jednim općim mjestom kolektivnog iskustva: nitko tko upisuje kazališnu akademiju ne snatri o tome da postane statist, nitko tko diplomira likovnu akademiju ne želi ostati anonimni slikar, pa tako, vjerojatno, i nema mnogo onih koji su se opredijelili za studij književnosti (a ja jesam), a koji se nisu nikada ponadali da će jednoga dana napisati svoju knjigu.
Po ovome sam jedna od mnogih, a po svemu ostalome sam različita samo zato što je proces nastajanja umjetničkog djela, pa tako i književnog, do krajnosti individualan i neponovljiv čin.
Ne mogu posve precizno odrediti trenutak kad sam odlučila napisati roman, ali znam da sam oduvijek to nešto što će postati roman vidjela u formi kriminalističkog romana. Privlačila me artificijelnost i zahtjevna konstrukcija priče koja održava pozornost čitatelja, a u koju stane još ponešto. Znam da je čudno, ali sebe ne doživljavam upornom, a još manje dobrom čitateljicom krimi-žanra i ne mogu izdvojiti nijednog pisca kojem bih mogla zahvaliti što me je upravo on uveo u tajne vještine pisanja ove komplicirane forme. Vjerojatno sam tu vještinu ipak stjecala taloženjem čitalačkog iskustva mnogih, pa i onih koji su tek obrisima svojih romana doticali strukturu kriminalističke priče, ali i nekim sitnim pokušajima pisanja koje, na moju sreću, nisam nikada ni pokušala objaviti. Zaista nisam vjerna čitateljica krimića, ali mi se zato čini da sam pažljiva i vrlo koncentrirana gledateljica klasičnog kriminalističkog filma. Pripadam odabranom klubu onih koji su u stanju iznova i iznova gledati desetak probranih Hitchcockovih filmova. Upravo njima ponešto dugujem: način na koji režiser održava napetost pokušala sam, možda i nesvjesno, slijediti u svom romanu, a čini se da mi je i prototip hičkokovskih likova, sitnih, običnih ljudi, bio najbliži u odabiru likova u ovom romanu. Kod Hitchcocka oni stjecajem sitnih, na prvi pogled nevažnih okolnosti ulijeću u trenutak kad se život pretvara u pakao; netko će zbog dosade i nesanice viriti kroz prozor (a bolje bi bilo da to ne radi), netko će u vlaku (kobno) odabrati kupe koji mu se učinio udobnim, netko će veselo krenuti na put, netko će ugledati potpeticu... A onda se sve zavitla.... U trenutku kad taj Hitchcockov mali čovjek uđe u proces u kojem je cijeli raniji obični život kolabirao, on se ne grabi zubima, nego inteligencijom za ostatke ostataka svoga ljudskog digniteta i na kraju se i uspijeva izboriti za vlastiti život. To me je oduvijek fasciniralo. Trajno sam fascinirana i time što nikada nije ponižavao inteligenciju svoga gledatelja eksplicitnim opisima zločina, nego je prepustio sjenama i zavjesama da unesu i održe napetost i jezovitost. To je ono što mi se čini da sam, nekada davno, htjela postići svojim romanom. A dogodilo se da sam, doduše, stvorila likove malih ljudi koji su konačnim sudarom trenutnih jedva primjetnih i davnih, gotovo zaboravljenih krupnih događaja, uletjeli u stanje kada se običan život pretvara u pakao, ali i likove koji se, za razliku od hičkokovskih, nisu mogli ni za što izboriti, a kamoli za svoje živote. Za razliku od hičkokovskih hrabrih malih ljudi, ja sam pratila male rezignirane ljude i tako su od hičkokovskih utjecaja ostale samo zavjese koje se njišu i koje su atmosferu moga romana odnjihale ravno u atmosferu film noirea.
Priznajem, ponekad i sama promatram ulicu iza zavjesa koje se njišu, a sad mi se čini da sam upravo u ljeto 2003. kad se nije moglo disati na prevrelom asfaltu, prilično često virila iza spuštenih roleta i dosjetila se da bi od tih tankih procijepa za oči, te sužene vizure, mogla krenuti moja priča. Tada sam počela pisati Mirnu ulicu, drvored. Kako ne bih posve potonula u atmosferi zagrebačkih ljetnih vrućina, u koje sam smjestila radnju romana, u zadah raspadanja smeća i zločina koji titra nad mirnom ulicom s drvoredom, izvlačila sam se crnohumornim scenama groteske i pomalo opsesivnim bavljenjem svijetom nestalih riječi, uglavnom germanizama: ponekad je to (funkcionalno) šnajderski, ponekad kuharski žargon, no uvijek iz svijeta zagrebačk/og/ih govora koji me je okruživao od djetinjstva, a čije nestajanje prepoznajem i barem nakratko reanimiram.
Sigurna sam da sam htjela napisati običan krimić, sigurna sam da sam pomno radila na kompliciranoj strukturi, gotovo arhitekturi romana koji se, kažu, čita bez daha i predaha. U to sam sigurna. Ali, u trenutku kada sam povjerovala da sam konačno oblikovala likove, oni su krenuli u vlastiti život, počeli se osamostaljivati i, čini mi se, oblikovati mimo moje volje. Kad su dobili svoj konačni jezični izričaj, oni su postupno izvlačili sedimente i sentimente moga iskustva, svjetonazora, emocija i emotivnosti. Netko će ih nazvati inicijalnim točkama, netko razinama asocijacije. Ja ću ih nazvati sadržajem ovoga romana, čije razumijevanje više ne ovisi ni o romanu ni o autorici, nego o vlastitom sadržaju s kojim mu pristupa svaki čitatelj i tako ponavlja proces nastanka novog književnog djela, kroz neponovljiv i do krajnosti individualan čin samostalnog čitanja. Što će na kraju ostati od klasičnog krimića ovisit će upravu o završnom činu, raspletu avanture čitanja.
****************************
Bilješka o autorici
Nada Gašićrođena je 27. listopada 1950. u Mariboru, a od 1952. živi u Zagrebu gdje je stekla osnovnoškolsko, gimnazijsko i fakultetsko obrazovanje, studirala i diplomirala sociologiju i jugoslavistiku (današnju kroatistiku) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1969-1974). U školskoj godini 1975/76. radila je kao lektorica hrvatskoga jezika na Karlovom univerzitetu u Pragu. Od 1976. do 1978. bila je stipendistica Ministarstva kulture Republike Češke, a za trajanja stipendije studirala je kao izvanredna studentica češki jezik na katedri za češki jezik Filozofskog fakulteta Karlovog univerziteta i za to vrijeme istraživala arhivsku dokumentaciju vezanu uz studente zagrebačkog sveučilišta koji su na prijelomu 19. u 20. st. studirali na praškom sveučilištu te prijavila i obranila doktorsku disertaciju koja se bavila temom hrvatsko-čeških kulturoloških veza pod naslovom Praška skupina hrvatskih studenata na začetku hrvatske moderne. Ta jeradnja nakon stručnih recenzija i komisijske ocjene prof. Miroslava Šicela i prof. Predraga Jirsaka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nostrificirana kao ekvivalentna doktoratu znanosti u nas.
Do 1980. radila je kao stručna suradnica u Zavodu za kulturu Hrvatske, a od 1980. do 1982. kao lektorica hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Lenjingradu/Sankt Peterburgu, gdje je držala i predavanja iz suvremene hrvatske književnosti. 1982. vratila se na Karlovo sveučilište na kojem je predavala do 1985., a jedan semestar na fakultetu u Brnu. Od 1990. bila je suradnica prof. Vladimira Anića na njegovu kultnom Rječniku hrvatskoga jezika, Rječniku stranih riječi i Enciklopedijskom rječniku, sve do posljednjega izdanja Anić-Silićeva pravopisa.
Surađivala je s brojnim hrvatskim izdavačima i uredila pedesetak knjiga.
Nakon višegodišnjeg rada na prevođenju kapitalnog djela svjetske književnosti Hašekova Dobrog vojnika Švejka 1996. objavila je prijevod u kojem je koristila zagrebački žargon.
Kod zagrebačkog nakladnika Algoritam 2007. objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, koji je bio u završnicama svih književnih natječaja u Hrvatskoj, a nagrađen je nagradom Društva hrvatskih književnika za najbolji prvijenac te godine. Taj je roman 2009. objavljen u Beogradu u izdanju Samizdat B92. Mirna ulica, drvored prevedena je na talijanski, ukrajinski i makedonski jezik i objavljena kod tamošnjih. uglednih nakladnika.
2010. godine kod svoga zagrebačkog izdavača objavila je roman Voda, paučina koji je 2011. nagrađen najvišom državnom nagradom u kulturi Vladimir Nazor za najznačajnije književno ostvarenje godine. Roman je preveden i objavljen na ukrajinskom i makedonskom, uskoro se očekuje objavljivanje talijanskog prijevoda.
Za svoj literarni rad 2011. Nada Gašić nagrađena je prestižnom Nagradom grada Zagreba.
Priča Od broja 1 do broja 3 objavljena je u zbirci Zagreb noire newyorškog Akasic book. Kratka priča Stela je zvijezda uvrštena je u udžbenik za VI. razred bosanskohercegovačkih škola S/v/ezame otvori se.
Bila je sudionica uglednih sajmova knjiga i festivala pisaca u Leipzigu. Rimu, Lavovu, Puli, Pragu, Moskvi te kao spisateljica gošća slavističke katedre Državnog sveučilišta u Kijevu, gdje je održala predavanja o suvremenoj hrvatskoj književnosti. Sudjelovala je na skupu pisaca u mitskoj Tolstojevoj Jasnoj Poljani.
Surađuje s III. programom hrvatskoga radija za koji je napisala i objavila niz tekstova u emisiji Praskozor.
Živi u Zagrebu, u jednoj od mirnih ulica s drvoredom.
87. Pisci na mreži, 25. rujna (srijeda) 2019. u 17 sati: Seid Serdarević
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gost 87. programa Pisci na mreži bit će Seid Serdarević, šturo i jednostavno rečeno, izdavač, organizator, voditelj i sudionik različitih programa iz područja kulture, izdavaštva. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Seidom Serdarevićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? Seid Serdarević je sugovornik koji nam kao izdavač i urednik može u tome pomoći.
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Seidom Serdarevićem, odnosno priče i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove Seida Serdarevića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Linkovi
https://www.autograf.hr/tag/seid-serdarevic/
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
************
Intervju
BEZ AKCIJE POTICANJA ČITANJA NEMA NI NAPRETKA U EKONOMIJI
SeidSerdarević, osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Fraktura te pokretač Festivala svjetske književnosti govori o situaciji na hrvatskoj književnoj sceni, zašto se sajmovi knjiga u Hrvatskoj ne mogu niti usporediti s onima u svijetu i kako se do sada hrvatska književnost predstavljala na najvećim europskim sajmovima u Frankfurtu i Leipzigu. Serdarević ističe nepobitne potencijale naše nacionalne književnosti, no smatra kako je potreban zaokret u književnoj politici kako bi hrvatska književnost konačno zauzela mjesto u svijetu koje joj kvalitetom i pripada.
Krajem 2013. predstavili ste se na tri književna sajma, među kojima je i onaj u Guadalajari. Možete li usporediti veliki, međunarodni sajam poput Guadalajare i naša dva nacionalna sajma, u Puli i Zagrebu?
Guadalajara je grad od 9 milijuna stanovnika, a sam sajam posjeti 700 tisuća posjetitelja. Svakoga dana se od 17 do 21 sat odvija 20 promocija i razgovora s autorima, pred auditorijem od 50 do 200 gledatelja. Kada pogledate koji autori posjećuju Guadalajaru (npr. ove godine su u istoj raspravi sudjelovali Llosa i Grossman), onda vidite gdje mi stojimo u odnosu na svijet i u usporedbi s tim svi naši sajmovi izgledaju nebitno. Što se tiče naših sajmova, Interliber i Pula su neusporedivi po mnogim kriterijima. Interliber se događa u Zagrebu i to je njegova velika prednost – ima više posjetitelja, izdavači sami uređuju svoje štandove, i to ima svrhu neke godišnje smotre izdavača, dok je Pulas druge strane festival autora. Niti je Interliber naš Frankfurt, niti je Pula naš Leipzig – takve su usporedbe besmislene. Interliber ima jedan vašarski karakter, ali je važan i nenadoknadiv jer je prilika izdavačima da dođu u kontakt sa svojom publikom. Pula ima niz zanimljivih programa i tradiciju tih programa koji traju od samog osnivanja sajma i upravo je zbog toga puno zanimljivija i autorima i nakladnicima i medijima, dok je Interliber interesantniji kao mjesto prodaje knjiga.
Na sajmu u Gudalajari ste zajedno s Romanom Simićem Bodrožićem i Zoranom Ferićem prvi predstavljali hrvatsku književnost. Kako je izgledalo to predstavljanje?
Što se tiče sajma u Guadalajari, s nama je trebala nastupati Daša Drndić koja je nastup morala otkazati zbog zdravstvenih problema. Ona je trebala sudjelovati u jednoj od središnjih diskusija sajma i to je mogao biti jedan lijep i posjećen događaj. Mi smo predstavljali antologiju suvremene hrvatske pripovijetke koju je uredio Roman Simić Bodrožić u okviru časopisa Relations. Imali smo i stol za agente gdje smo imali čitav niz kontakata s južnoameričkim nakladnicima koji su pokazali veliki interes za hrvatsku književnost. Jedna nakladnička kuća čak je zainteresirana za izdavanje niske hrvatskih autora, a realizacija tog projekta ovisi o potporama koje im naše Ministarstvo kulture može pružiti.
Hrvatska se redovito predstavlja na velikim sajmovima u Frankfurtu i Leipzigu, a na račun tih nastupa se često mogu čuti razne kritike. Jeste li vi zadovoljni tim predstavljanjima i gdje vidite prostor za poboljšanje?
Mi ne nastupamo u okviru nacionalnog štanda, od 2003. godine nastupamo samostalno u Frankfurtu. Što se tiče hrvatskih nastupa, oni su imali svojih uspona i padova. Najbolji program bio je onaj u Lepzigu 2006. kad je Hrvatska bila tzv. zemlja u fokusu. Taj je program koncipirala Alida Bremer, a tada je došlo do prijevoda 40 hrvatskih autora i to je imalo nekog smisla. Postalo je očito da nemamo koncepciju bez obzira na to tko je ministar kulture – tu ne treba izmišljati toplu vodu, to znaju raditi i Nizozemci, i Katalonci i brojni drugi. Trebali bismo imati jedan dobro dizajniran štand s kojim možemo ići na sve sajmove, raditi izbor 10-ak autora na koje bismo se fokusirali i kroz 4-5 godina bi svi relevantni autori bili u tom izboru. Uz to bi trebalo početi sve raditi na vrijeme, što kod nas nije slučaj. Razlozi su, između ostalog, ti da Zajednica nakladnika i knjižara ne uspijeva to organizirati ida nemamo agenciju za knjigu koja bi na sebe trebala preuzeti i niz drugih poslova osim predstavljanja domaćih autora uz inozemstvu.
Kakva je situacija s prijevodima domaćih autora u inozemstvu?
Držim da je, uz poljsku i mađarsku književnost, hrvatska književnost najinteresantnija međunarodnom tržištu među književnostima srednje i istočne Europe. Ona je među njima i najprevođenija, što samo pokazuje da imamo što ponuditi u raznim žanrovima. Hrvatska ima niz autora poput Dubravke Ugrešić, Miljenka Jergovića i Slavenke Drakulić koji su svjetski poznati. Situacija nije tako tmurna, ali nam nedostaje jedna prava fronta, jedna platforma preko koje bismo te autore prezentirali u inozemstvu iplasirali neke nove autore na tržište. Bilo bi sjajno kad bi se te knjige počele i prodavati, ali treba uzeti u obzir da je i jednoj Švedskoj trebao Larsson kako bi došla u književno žarište.
Govorili ste o velikim imenima sajma u Guadalajari. Upravo ste Vi zaslužni za dovođenje niza velikih imena u Zagreb u sklopu Festivala svjetske književnosti koji ste pokrenuli. Zbog čega ste pokrenuli taj festival?
Od svog osnutka u Zagreb smo dovodili čitav niz velikih autora, poput Amosa Oza, Petera Nadasa, Petara Esterhazyja, Julie Zeh i drugih. U nekom trenutku primijetili smo da nam je potrebna upravo koncentracija tih događaja kako bismo dobili veću pozornost publike i medija. To s jedne strane jest festivalizacija, koja je sveprisutna u filmskom i kazališnom svijetu, ali očito je potrebna i u književnom svijetu. Pozitivno je da možete provesti jednu lijepu marketinšku kampanju i dovesti velike autore, dok je negativno što ne možete imati kontinuitet kroz cijelu godinu. Takav tip organizacije bio je potreban kako bismo sve te autore uopće mogli dovesti u Zagreb, a popunjenost svih programa bila je preko 90%, što svjedoči uspjehu našeg prvog izdanja. Pokazalo se da ljudi nisu izgubili interes za knjigu, da možda samo trenutačno imaju manje novca za knjigu i da nam nedostaje pravih književnih sadržaja, što vidimo i po HRT-u koji je odrezao prvu emisiju o knjigama iz svog programa nakon dugo vremena.
Posljednja istraživanja Eurobarometra o konzumaciji kulturnih sadržaja u Hrvatskoj dala su prilično poražavajuće rezultate, uključujući i onaj da je tek 56% Hrvata u proteklih godinu dana pročitalo jednu knjigu. Tko su, po vama, krivci za takve rezultate?
To su rezultati koji su već godinama takvi, krećemo se oko podatka da je svaki drugi čovjek pročitao jednu knjigu. Tu smo debelo ispod europskog prosjeka. Problem je i HRT-a koji svoju funkciju javnog servisa ne obavlja, ali i problem obrazovnog sustava, problem lektire koja nije adekvatna. Nešto se pokušava s akcijama tipa „Ruksak kulture“, ali to je sve nedovoljno i očito je da je potrebna jedna velika akcija poticanja čitanja koja će biti nacionalna i dugoročno planirana. Bez toga nema napretka ni u ekonomiji – svaka nacija u kojoj se više čita je obrazovanija, a bolje obrazovanje znači i bolje gospodarstvo. Niti jedna naša vlada, ni lijeva ni desna, nije razmišljala dugoročno već samo od izbora do izbora, i niti jedna vlada nije uložila novac u obrazovanje. Pravi rezultati se mogu vidjeti tek nakon 8 – 10 godina.
Jedan ste od glavnih aktivista udruge Knjižni blok koja progovara o problemima nakladništva i knjižarstva, a posebno ste se obrušili na takozvanu komisijsku prodaju – sistem u kojem vi morate velikim knjižarima dati primjerke svojih knjiga, a oni vam tek naknadno plaćaju. Je li se stanje popravilo u odnosu na vaše posljednje medijske istupe?
Stanje se nije promijenilo – države bivše Jugoslavije su među rijetkima koje još uvijek imaju komisijsku prodaju knjiga. Ona ne bi bila u načelu loša da imamo obrazovane nakladnike, organizirano knjižarstvo i to odvojeno od nakladništva. Mi se s time borimo već dugo vremena, a nažalost to se neće promijeniti još neko vrijeme. Knjižarstvo je, poput nakladništva, jedan fin posao, uvijek je ugrožen. Mi već više od 20 godina nemamo školu za knjižare koje se prije učilo u srednjoj trgovačkoj školi. Tu kreću mnogi problemi našeg knjižarstva koji su blisko povezani i s problemom prodaje knjiga. Knjige se ne znaju ni slagati ni prezentirati kako spada i zbog toga dolazi do slabe prodaje. Cijena knjige nije toliki problem – u Meksiku je prosječna plaća manja, naklade su veće, ali je i cijena knjige skuplja.
Unatoč krizi nakladništva, Fraktura je kao srednji izdavač uspjela zauzeti svoju poziciju na tržištu. Koji su glavni kriteriji za izbor naslova?
Mi se od početka držimo svojih načela. Od 60 naslova godišnje, uvijek imamo 10 publicističkih naslova orijentiranih na povijest 20. stoljeća ili suvremenu lijevu filozofiju. Zatim je tu 40 književno-vrijednih naslova te 10 naslova koji također imaju svoju književnu vrijednost, ali su usmjereni na širu književnu publiku. S takvim pristupom radu na svakom segmentu knjige uspjeli smo ostvariti svoju poziciju – i u bližoj budućnosti je ne kanimo mijenjati. 60 knjiga jest maksimalan broj koji s našim timom možemo izdati tako da svatko stigne pročitati tih 60 knjiga, ali i da možemo raditi kvalitetnu prezentaciju.
Upravo je Fraktura u Hrvatsku dovela neke od najvećih svjetskih hitova, poput Larssonove Millenium trilogije. Kako izgleda proces izdavanja tih knjiga?
Trebate vjerovati u svaku knjigu. Kad bi se znalo na koji se način stvaraju hitovi, nakladništvom bi se u svijetu bavilo pet ljudi koji bi bili enormno bogati. To nažalost nije tako jer se ukus publike stalno mijenja. Sve autore koji su postali velike zvijezde (Zafon, Lars Kepler, Larsson) pratili smo i izabrali prije nego su postali svjetske zvijezde. Nema ni pravila da će ono što će biti uspješno u svijetu biti uspješno u Hrvatskoj – Stieg Larsson primjerice nije postigao veliki uspjeh u Sloveniji i Slovačkoj, zemljama za koje bismo rekli da su nam mentalitetom bliske. U skandinavskim zemljama inozemni autori teško ulaze u prvih deset na ljestvicama čitanosti. Mi smo po tome specifični jer se kod nas upravo domaći autori rijetko nađu među najčitanijima.
Naposljetku, ima li u Frakturi prostora za mlade hrvatske autore?
Kod nas su objavljivali Luka Bekavac i Goran Ferčec, dakle pripadnici neke malo starije mlade generacije. Treba poslati rukopis i imati strpljenja da naš tim to pročita i da odlučimo što ćemo napraviti s tim. U današnje doba postoje neki drugi načini kako se ulazi u književnost – prije su to bili književni časopisi, danas su to blogovi i internet općenito. Prednost tog načina je da odmah možete objaviti što napišete, a nedostatak je da nema urednika ni selektora, da ne znate koliko ljudi čita vaše djela i tko to čita. Ponekad je sam proces čekanja dobar jer se čovjek može vratiti svom rukopisu. U posljednjih nekoliko godina malo je teže izdavati domaće autore – broj pristiglih rukopisa je sve veći, a broj potpora je minoran. Moramo smanjiti rizik na minimum kako bismo prebrodili ovu krizu koja kod nas traje već predugo.
Razgovarao: Hrvoje Korbar, 29. siječnja 2014.
**************
Bilješka o autoru
Seid Serdarevićrođen je 1970. u Arnsbergu, Njemačka, završio je komparativnu književnost i češki jezik i književnost 1994. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Književni kritičar, esejist, urednik, uređivao je i pokrenuo niz kulturnih i književnih časopisa, radio kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Bambergu, Njemačka, radio u nakladničkim kućama kao glavni urednik. Od 2002. radi kao glavni urednik u nakladničkoj kući Fraktura čiji je i suosnivač. Do sada je uredio više od 500 knjiga, a brojni romani, knjige priča, eseji koje je uređivao osvojile su nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. Nakladnička kuća Fraktura proglašena je i za najboljeg međunarodnog nakladnika na Sajmu knjiga u Londonu 2015. Programski je direktor i pokretač Festivala svjetske književnosti u Zagrebu.
Bio je stipendist na Herderovoj stipendiji te na brojnim stručnim nakladničkim usavršavanjima u zemlji i inozemstvu. Jedan je od vodećih stručnjaka za knjigu i nakladništvo u Hrvatskoj i regiji. Objavljivao je tekstove u svim važnijim hrvatskim časopisima i novinama te knjigu kritika Station to station.
.jpg)
86. Pisci na mreži, 28. kolovoza (srijeda) 2019. u 17 sati: Andrija Škare
Gost 86. programa Pisci na mreži bit će Andrija Škare, čije su priče i radni elan u prostoru književnosti (kulture) više nego dovoljan razlog za razgovor o onome što jesmo sad i što nestaje, što nastaje… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Andrijom Škarom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Andrijom Škarom, odnosno priče i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove Andrije Škare da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Autorski tekstovi
Andrija Škare: Priče (izbor), 2019.
Andrija Škare: Društvene igre, 2019.
Linkovi
Jagna Pogačnik (S više mlijeka, molim):
https://www.mvinfo.hr/clanak/andrija-kare-s-vise-mlijeka-molim
Dario Grgić (Život svijeta koji će doći)
http://www.najboljeknjige.com/content/vijesti_opsirnije.aspx?NewsID=1084
Sven Popović (Život svijeta koji će doći)
https://www.mvinfo.hr/clanak/andrija-kare-ivot-svijeta-koji-ce-doci
Mirko Božić (Društvene igre)
https://www.mvinfo.hr/clanak/andrija-skare-drustvene-igre
Bonislav Kamenjašević (Društvene igre)
https://arteist.hr/drustvene-igre-andrija-skare/
Autorska stranica croatian-literature.hr:
https://www.croatian-literature.hr/zzindex_sing_auth.php?tekst_id=401&autor=1&menu_id=7
Tekstovi s Booksina portala: riječ je o kolumni u kojoj je autor pisao o pjesmama koje u sebi kriju literarnu referencu, spominju nekog pisca, književno djelo ili lik. Izbor tekstova je kasnije objavljen u knjizi Slušaj me.
http://www.booksa.hr/kolumne/glazbeni-dnevnik/nas-vlada
http://www.booksa.hr/kolumne/glazbeni-dnevnik/glazbeni-dnevnik-draga-ne-budi-vuk
http://booksa.hr/kolumne/glazbeni-dnevnik/revolucija-pocinje-u-razredu
http://booksa.hr/kolumne/glazbeni-dnevnik/brakovi-nesretni-na-isti-nacin
http://booksa.hr/kolumne/glazbeni-dnevnik/promrzli-cvrcak
http://booksa.hr/kolumne/glazbeni-dnevnik/prica-koju-vrijedi-pricati
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
**********************
Andrija Škare, bibliografija i kritička recepcija
S više mlijeka, molim– Celeber, Zagreb, 2008.
Život svijeta koji će doći– CeKaPe, Zagreb, 2014.
Slušaj me– Durieux, Zagreb, 2015.
Društvene igre, Hena Com, Zagreb, 2017.
Kritička recepcija
Rukopis mu nije monolitan, vidi se da su priče nastajale kroz piščevo formativno i poetičko odrastanje i sazrijevanje, arsenal književnih sredstava također odlikuje raznovrsnost, književnost je njemu iznad svega izvor same sebe, tako da je naizgledna stvarnosnost pojedinih priča realna u istoj mjeri u kojoj su zamislivi hrvatski generali koji ruše vlastite kuće jer su bespravno sagrađene.
Škare je sad objavio zbirku ranih radova, a to objavljivanje se po njegovim riječima dogodilo barem pet godina poslije. Zapanjujuće je da je i prije pet godina Škare bio ispred recentnog književnog trenutka uronjenog u filozofska i sociološka i historiografska tumačenja svijeta, pretencioznog i ispraznog, i da je ovdje dao književni portret pronađene generacije, ako su ove prije nje bile izgubljene.
I to ne eventualno, nego u svakom smislu, a osobito u neideološkom, jer Škare predstavlja generaciju koja bi se mogla razlikovati od ideologijama zatrovanih i upropaštenih, do vraga otišlih očeva i djedova, tako da je ova zbirka putokaz na kojemu piše: eno ondje, u onom smjeru se nalazi dobra stara književnost.
Dario Grgićo zbirci priča Život svijeta koji će doći, Bibliovizor, Hrvatski radio
Da ne živimo gdje živimo, ovaj bi pisac svakako, nakon „Slušaj me“, doživio trenutke slave (i pripadajućih joj dodataka!), kakve uživa npr. Nck Hornby i njegova knjiga „31 pjesma“. No, dok se to, nadam se, upravo događa treba reći kako je svojom novom knjigom Škare još jednom jasno pokazao tko je „pasionirani čitatelj lijepe književnosti te jednako neutaživi glazbeni ovisnik kojem su najdraži oni bendovi i glazbenici koji dijele njegovu strast prema čitanju i oni pisci kojima glazba znači onoliko koliko i njemu.“ Osim dobrog ukusa, Škaru obilježava i stvarno dobro pisanje.
Jagna Pogačniko knjizi Slušaj me, Jutarnji list
A upravo kad uspijemo doći do te naracijske jezgre, često nas neka od zafrkantskih replika ponovo vrati na površinu, i onda se vrtimo u začaranom krugu ozbiljnog i humornog sve do kraja priče. Mnogo je dijaloga, što s drugima, što sa samima sobom, no Škare izbjegava zamku beskonačnog esejiziranja ili detaljiziranja koje kod drugih katkad previše odvuče našu pažnju od radnje.
Mirko Božićo zbirci priča Društvene igre, www.mvinfo.hr
Pripovjedač je usklađen s ritmom i žovijalnošću proze: živ, vrckav i šaljiv, sklon osebujnostima i čudnim, oneobičenim komentarima i usporedbama. Priče djeluju živo i realno. Dade se naslutiti istaknuta klica zbilje iz koje su izrasle biljke fikcije. Likovi su prepoznatljivi, a i situacije imaju nešto od birtijskoga prepričavanja dogodovština. Ujedno i likovi vode žive, duhovite i sitno nadmudrujuće razgovore, obično u zagrebačkom žargonu.
Bonislav Kamenjaševićo zbirci priča Društvene igre, www.arteist.hr
Društvene igrezbirka su priča koju je moguće čitati u više ključeva, ona je bez sumnje generacijska knjiga, o ljudima kojima mladost klizi niz prste poput pijesaka, a odgovornosti posla, braka, djece su im već za vratom te se s njima ne znaju nositi ili se nose jako teško. Knjiga je to o ljudima koji, uostalom kao i cijela Hrvatska, stalno žive između slike o sebi samima kakvi bi željeli biti i realnosti koje su bolno svjesni a koja se malo ili nimalo poklapa sa željenom predodžbom. Škare se u svojim pripovijetkama bavi nama danas i ovdje, nama kojima prošlost huče za vratom a koji ne znamo ili ne želimo uzeti ključeve budućnosti. "Društvene igre" jednako tako su knjiga u kojoj grad, asfalt, mitologija kafića i glazbe, prije svega rock'n'rolla u najširem smislu riječi igraju važnu ulogu u formiranju junaka i njihovih postupaka. Lomljeni između svojih obaveza i svojih željenih "ja" Škarini junaci igraju igru u koju su ubačeni ne svojom voljom, a pritom itekako dobro znaju da će češće gubiti nego dobivati kao uostalom i svi mi.
Seid Serdarevićo zbirci priča Društvene igre, Magazin Express
**********************
Bilješka o autoru
Andrija Škare, rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirani novinar. Više od deset godina radio kao novinar, scenarist, urednik i voditelj na Hrvatskoj televiziji. Vodio je emisije „Briljanteen“, „Knjiga ili život“, „Govornica“, „Retro-dnevnik“. Surađivao je ili surađuje sa svim važnijim hrvatskim novinama i časopisima, redovito se pojavljivao u nizu tiskanih i elektroničkih medija. Pisao za Globus, Jutarnji list, Gloriju, Novosti, Plan B, booksa.hr, t-portal… Kratke proze objavljuje redovito od 2003. godine, radovi su mu prisutni u brojnim književnim časopisima u zemlji i regiji. Prevođen je na više jezika, engleski, mađarski, slovenski… Često nastupa na književnim festivalima kao autor, moderator i književni kritičar. Pokrenuo je nekoliko književnih i glazbenih tribina u Zagrebu gdje je prepoznat kao jedan od najboljih voditelja književnih događanja mlađe generacije. Trenutačno zajedno s Romanom Simićem vodi legendarni program „Zagrijavanje“ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, a s dvojicom kolega Darkom Šeparovićem i Svenom Popovićem pokrenuo je program „Tko čita?“ za promociju autora rođenih od 1980. naovamo. Sa životnom partnericom Ivanom Miholčić radi izuzetno zanimljiv glazbeno-književni program „Slušaj me“ u klubu KSET. Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizam pa je, kao i ostali eventualisti, s četiri priče zastupljen u zborniku eventualizma „Nagni se kroz prozor“ (Celeber, Zagreb, 2006). Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.
Objavio: S više mlijeka, molim (Celeber, Zagreb, 2008), Život svijeta koji će doći (CeKaPe, Zagreb, 2016), Slušaj me (Durieux, Zagreb, 2016), Društvene igre (Hena Com, Zagreb, 2017)
Potkategorije
Stranica 7 od 20
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
- Projekti