142. Pisci na mreži, 19. veljače (srijeda) 2025. u 17 sati: Pavlica Bajsić

Gošća 142. programa Pisci na mreži bit će Pavlica Bajsić, redateljica i dramaturginja, koja kaže da bi zbog obitelji ostavila sve, ali i da bi na kraju svoga rada u Centru Ribnjak svima htjela poqledati u oči. Vjerujemo joj i jedno i drugo, ali još je puno vremena i posla za njezin rad, entuzijazam i energiju. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Pavlicom Bajsić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Pavlicom Bajsić, odnosno njezini tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Draganu Juraku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/bila-sam-honorarac-i-podstanar-25-godina-a-kad-sam-osnivala-obitelj-nisam-mogla-dobiti-kredit-15148856

https://www.youtube.com/watch?v=17EkcEkSKIc

https://www.teatar.hr/tag/pavlica-bajsic/

https://multimedijalnakoliba.hr/en/pavlica-bajsic-2/

https://www.nacional.hr/pavlica-bajsic-brazzoduro-voljela-bih-da-na-kraju-mandata-svakome-mogu-pogledati-u-oci/#google_vignette

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

RadioTeatar

Pavlica Bajsić Brazzoduro o najranijim sjećanjima na legendarnog oca i pažljivom čuvanju njegova bogatog nasljeđa i baštine

Najveći opus Zvonimira Bajsića pripada radiju, a ljubav našeg najnagrađivanijeg radijskog autora u zemlji i inozemstvu prešla je i na njegovu kćer, koja obilježava važne obljetnice svog RadioTeatra – središnji dio programa održat će se od 15. do 17. listopada, u Gavelli, a popratni u Mjesnom odboru Malešnica kao i u "radijskim šetnjama“ po nekoliko ulica u centru Zagreba

Piše: Nikolina Kranjec

"Radio je za mene dio djetinjstva. Odrastala sam uz tatu koji je bio radijski, televizijski i kazališni redatelj, pisac, dramaturg, svjetski poznat zbog dokumentarne radio drame. On je 1968. godine s dokumentarnom radio dramom "Zbogom" odlučio probati "pisati" s mikrofonom, izašao je na ulicu i snimao dokumentarne prizore. Nakon toga ih je danima i noćima pažljivo montirao i oblikovao jedan sasvim novi svijet. Izgubila sam ga dosta rano", priča nam nagrađivana dramaturginja i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro (51), kći legendarnog Zvonimira Bajsića po kojem danas nosi ime i studio HRT-a za koji rijetki nisu čuli.

Bez oca je ostala kada je imala 13 godina, no dobro pamti zvuk njegove pisaće mašine i magnetofona koji su imali kod kuće. "Pomagala sam mu, kada bi se neka vrpca odmotala, ja bih je namatala. Stavljala sam indigo papire u pisaću mašinu, vodio me u režiju u Šubićevoj ulici i sjećam se posebnog mirisa, mira i tišine koji su tamo vladali", prisjeća se.

I Pavličina djeca krenula su umjetničkim stopama

Bili su to Pavličini prvi doticaji s radio dramom, nakon kojih je trebalo proći 10 godina da im se putevi opet spoje. „Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vidjela sam oglas za radijske suradnike na Hrvatskom radiju i javila se. Počela sam šegrtovati po redakcijama, najduže se zadržala u Dječjem i obrazovnom programu. Nije postojao način da se bogata baština radiodramskog i dokumentarnog programa prenese na mlade i zato smo počeli krasti ključeve režije. Ostajali smo do kasno, posuđivali magnetofonske vrpce, preslušavali ih, vodili zapisnike. Osmislili smo sami sebi edukaciju. To je bio moj drugi susret s tatinim bogatim djelom. Kasnije, kada sam radila kao dramaturginja u zagrebačkim kazalištima, imala sam potrebu afirmirati taj zvuk i shvatila da se u radiju nalaze snaga i bogatstvo. Tada je nastala moja prva predstava „Hoerspiel – mala knjiga za slušanje (i gledanje)“ -- otkriva osnivačica RadioTeatra koji obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici.

"Hoerspiel – mala knjiga za slušanje (i gledanje)" bila je njena prva predstava i još uvijek igra

"U Gavelli prvi put gostujemo, to mi je važno jer kazališni dio otvaramo s "Bajsovim vrpcama", verzijom remakea Samuela Becketta "Posljednja vrpca" koja je izvedena prije točno 60 godina kao radiodrama uživo, s glumcem Svenom Lastom, a režirao ju je moj tata. U to je vrijeme postojala inicijativa javne radioscene u Zagrebu, ali nije opstala", pojašnjava naša sugovornica.

Njen RadioTeatar obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici

Ali opstao je RadioTeatar koji se ne bavi samo kazalištem, već i promocijom koncentriranog slušanja, izvođenjem uživo i koncertima. Vodi ga kći njezina starijeg brata i pjesnika Tomice Bajsića (56), Nina Bajsić (30) uz suradnice Mateu Antunović, Gretu Ivoš, te Luciju Gudlin, koje predstavljaju novu generaciju teatra koja polako stasa. Predstojeća događanja uvod su u proljeće, kada će praizvesti "Mediteranski brevijar", najprevođeniju knjigu Predraga Matvejevića, uz dramatizaciju Olje Savičević Ivančević, glazbu Dina Brazzodura, glumačku izvedbu Gavellinih glumaca i glazbenike.

Pavličin privatni i profesionalni put iznimno je zanimljiv i turbulentan. Studirala je etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga je od 2003. do 2005. živjela i studirala u Parizu gdje je i magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog filma. Dokumentarne radio drame i ars akustike su joj emitirane na Hrvatskom radiju, ORF-u, Švicarskom radiju, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC-u, Chicago Public Radiju i Australian Broadcasting Corporationu.

"Pariški period mi je bio koristan jer sam se povukla od freelancanja na neko vrijeme, od kazališnih dramaturgija, od režija sinkronizacija na dugometražnim animiranim filmovima, umirila se i počela otkrivati svoj autorski glas", konstatira Pavlica, koja je zbog posla preselila u Berlin, gdje je dobila danas 15-godišnjeg sina Pavla, u braku sa sada bivšim suprugom, glazbenikom Dinom Brazzodurom.

"Vrijeme u Berlinu mi je iznimno važno, živjela sam tamo deset godina, u više navrata. Naime, moj pokušaj da se vratim kući u Zagreb nije uspio jer ovdje kao slobodna umjetnica nisam mogla dobiti posao. To i podstanarstvo bili su razlog ponovnog odlaska u Njemačku", prisjeća se Pavlica, koja je prije 12 godina dobila i kći Zvonku. Konačni povratak u rodni grad, nakon sedam berlinskih godina, desio se 2020. kad je krenula intenzivnije razvijati RadioTeatar, koji je cijelo vrijeme vodila iz Berlina putujući vlakom simo-tamo.

Pavlica je živjela u Parizu i Berlinu

Djeca su joj krenula umjetničkim stopama. Zvonka glumi u predstavi redatelja Gorana Kulenovića "Djevojka za zbogom" koja će se uskoro moći pogledati u Kerempuhu. Počela je glumiti s deset godina, ne pohađa dramsku grupu, opuštena je, voli to. Imala je i ulogu u filmu "Dnevnik Pauline P.". A sin je na svog tatu koji je glazbenik, svira violončelo. Ne znam u kojem će smjeru otići, oni su svjetovi za sebe. Ja im želim da otkriju nešto što vole", poručuje i dodaje kako i dalje s njima zajedno odlazi u Berlin svake godine. "Brzo se vežem za prostore, za neke periode života. Živjela sam u kvartu u kojem sam sve imala i nisam imala osjećaj velegrada. Svakodnevni život bio je gotovo seoski. Bilo mi je bitno da me znaju majstori, konobari u kafiću, knjižničari. Da postoji taj ljudski moment i gdje god sam živjela, trudila sam se ostvariti ga".

Jedan od njenih najznačnijih projekata u Berlinu je "Eter nad Berlinom" – njemačka verzija njezine prve predstave koja je u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače i za nju je osvojila nagradu na Marulićevim danima 2017., za najbolju adaptaciju te ostvarila turneju u tri europske zemlje.

Jedan od njenih najznačnijih projekata u Njemačkoj je "Eter nad Berlinom"

Priznaje da joj je najteža životna odluka zapravo bio povratak u Zagreb, jer su djeca i ona u Njemačkoj lijepo pustili korijenje. "To je značilo odustajanje od snova jer nema brzog povratka. Ne možete ih samo tako seliti, pogotovo u pretpubertetskom razdoblju. Kada su mali da, ali kada su u osjetljivim godinama, ne", smatra Pavlica.

Pavlica Bajsić Brazzoduro osnivačica je RadioTeatra koji slavi 11. obljetnicu

Kako je Zvonimir prenio svoju ljubav prema radiju i umjetnosti na nju, tako ju i ona prenosi dalje na svoju djecu, ali i kroz rad u Centru mladih Ribnjak koji vodi od kraja 2021. i razvila ga je u smjeru interkulture i uske suradnje sa zagrebačkom nezavisnom scenom. Iako kaže da je umjetnički radijski program osiromašen, za radio kao medij ne strahuje jer priče o njegovu izumiranju sluša od 1995. "Seli se u podcaste, streaminge, odgođena slušanja. Njegova dostupnost se promijenila. I ja ga slušam najviše u autu, a ne više doma. Mi već u majčinom trbuhu slušamo zvukove izvana, vezani smo za pjevanje, pričanje priča, a onda se oblikujemo u gledatelje, koji danas traže brzinu. A radio traži vrijeme, da odradi svoje na temelju asocijacija. U tom smislu je kontradiktoran sadašnjosti, ali uvijek nas čeka. Radio za mene cijelo vrijeme tinja i moja posveta njemu trajat će dok trajem i ja", zaključuje Pavlica.

Gloria, 14. listopad 2024.

Bilješka o autorici

Pavlica Bajsić, umjetnička voditeljica RadioTeatra Studirala etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga u Parizu magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog.

Nagrade

Ake Blomstrom Memorial Prize za debitanta u radijskom dokumentarizmu, Amsterdam

2000. Grand Prix de Suisse za radio

Prix Europa Guest of Honour, Berlin, te je hrvatska predstavnica u Antologiji „30 godina svjetskog radijskog dokumentarca” European Broadcasting Uniona

Marulićevi dani (nagrada za predstavu „Eter nad Berlinom“)

dio je autorskog tima dokumentarne radiodrame Pola Citta Puttana nagrada Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo za najbolju radijsku emisiju godine.

Radijska autorica

Dokumentarne radio-drame i ars akustike su joj emitirane na sljedećim radiostanicama: Hrvatski radio, ORF, Švicarski radio, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC, Chicago Public Radio i Australian Broadcasting Corporation.

Kao novinarka, dramaturginja i voditeljica dugo je surađivala s Dječjim, Obrazovnim, Dramskim i Trećim programom Hrvatskog radija, te radijem Multikulti u Berlinu.

Dramaturgija

Dramaturški je surađivala u mnogim kazalištima ali većinom na predstavama Teatra Exit, redateljski pak u sinkronizaciji cjelovečernjih animiranih filmova („Potraga za Nemom”, „Ledeno doba” i dr) i vlastitim kazališnim projektima, scenaristički na scenarijima za igrane i animirane filmove, dječje serije i dramske serije („Trampolin”, „Na terapiji”, „Pričaj mi”, „Djevojka koja je bila radio”, „Moj dida je pao s Marsa“) , kao prevoditeljica i autorica adaptacija, osim na animiranim dugometražnim filmovima i dramskim tv serijama, surađuje i na predstavama sa Sašom Božićem, Ksenijom Zec i Reneom Medvešekom ( „Dezerter”, „Zagreb gori”, „Kreket” ), te je radila u organizaciji nekoliko međunarodnih festivala („Prix Marulić „ na Hvaru i „Prix Europa” u Berlinu).

Još i prije EU projekata, rado je sama smišljala nadrealne međunarodnje suradnje i platforme i činila ih realnima: Cross Country Radio Project 2004: Danski, Bugarski i Hrvatski radio, Unusual European 2007: Behind every outstanding social and artistic action, there is an outstanding personality.

Multimedijalna i kazališna autorica

osmišljava, pokreće i sudjeluje na TIŠINI/LE SILENCE, multimedijalnoj izložbi i performansu u Zagrebu (Kula Lotrščak) i u Parizu (Les Voutes). Tada oko teksta Zvonimira Bajsića „Sinopsis za zvučni esej Tišina” (1978) okuplja 20-tak audio i vizualnih umjetnika i performera iz Zagreba, Berlina, Pariza i Sao Paola.

suosniva Multimedijalnu kolibu unutar koje započinje projekt radiofonijskog teatra. Prva predstava HOERSPIEL: mala igra za slušanje (i gledanje) redovno igra od tada na nezavisnoj sceni u Zagrebu i gostuje po Hrvatskoj i inozemstvu, te joj publika i kritika pridaju gotovo kultni status. U 2016. u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost, u Berlinu se s velikim uspjehom izvela njemačka verzija ove predstave i okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače. Za tu predstavu, ETER NAD BERLINOM/AETHER UEBER BERLIN, osvojila je nagradu na Marulićevim danima 2017.g za najbolju adaptaciju i ostvarila turneju u 3 europske zemlje. 2014. pokreće godišnji ciklus malih radiofonijskih izvedbi PLAN ZA BIJEG u okviru kojeg je do sada predstavila 15-tak novih naslova u zajedništvu s 30-tak autora. 2015/2016. godine u suradnji s Muzejem prekinutih veza u Zagrebu održava višemjesečnu radionicu umjetničkog radija i radiofonijske izvedbe s 15 mladih autora pod nazivom RADIO KOJI JE TU PRIJE RADIO. Cijela akcija kulminira na 90-u godišnjicu radija u Zagrebu, kada se emitira 24fm emisija zamišljena kao umjetničko-istraživalački projekt na radio-valovima. Projekt se nastavio 2017. u Dubrovniku, u suradnji s Art Radionicom Lazareti i kazalištem Marina Držića.

Zadnja kazališna produkcija joj je “ORFEJ SLUŠA RADIO” (lipanj 2017) u produkciji Kazališta Marin Držić u dubrovačkoj kuli Bokar.

Svoje dosada produkcijski raspršene dugogodišnje umjetničke i producentske prakse (koje sve povezuje element susreta raznih medija s medijem radija), kao i kroz godine baštinjenu mrežu suradnika/ica raznih profesija, konačno u jesen 2018. objedinjuje pod krovom novoosnovane umjetničke organizacije RadioTeatar Bajsić i prijatelji. Organizaciju od tada vodi zajedno s mladom producenticom Katarinom Grgić.

Trenutno radi kao umjetnička savjetnica za dugometražni film pri HAVC-u.

Filmografija

“Moj dida je pao s Marsa” (ko-scenaristkinja), dugometražni igrani film za djecu, redatelji: Dražen Žarković i Marina Andree Škop, scenaristi Branko Ružić, Pavlica Bajsić Brazzoduro

Festivali: Montreal Children Film Festival, JEF Festival (Antwerpen), BUFF (Malmo), KinoKino (Zagreb), Children Film Festival Kristiansand, Zlin Film Festival, Pula film festival (2 Zlatne arene: za kameru i za vizualne efekte) i dr.

„Forska zima” (dramaturginja), srednjometražni igrani film na hvarskom dijalektu prema W. Shakespeareu, nastao kroz radionice s mladima u sklopu EU projekta „Akcija na otoku ili kako hoćete”

“Živio Koyaa!” (scenaristica), kratki dokumentarni film za djecu

“Trampolin” (ko-scenaristica), igrani film, redateljica Katarina Zrinka Matijević

Nagrade: Zlatna Arena za najbolju glumicu u sporednoj ulozi

2015 “Igramo se priče: Cvrčak i Mrav” (scenaristica), kratki igrano-animirani film za djecu

Nagrade: Najbolji regionalni animirani film, Jahorina Film Festival 2015 (BiH)

Festivali: Sarajevo Film Festival (BiH), Seoul Intl Youth Film Festival (Korea), Bucheron Animation Festival (Korea) 2015, Lahore International Children’s Film Festival (Pakistan) 2015, Kolkata International Film Festival (India) 2015

“Na terapiji” (ko-autorica adaptacije), dramska TV serija 45×30′, redatelji: Tomislav Rukavina i Marko Škop, proizvodnja Studiodim za HRT

“TJ. ZABORAV/ C’EST-A-DIRE L’OUBLI “ (autorica), autorski kratki film, Paris 8 Saint-Denis / ADU

Iskustvo unutar europskih projekata

THE PEOPLE’S SMART SCULPTURE (Creative Europe 2014-2020)

unutar projekta Mijene srca u organizaciji Muzeja prekinutih veza bila je s Ljubicom Letinić autorica i umjetničkih direktorica „Radija Koji Je Tu Prije Radio“ (2015 – 2016)

EUROPEAN MUSIC INCUBATOR (Creative Europe 2016 – 2019)

jedna od mentorica (2017 – 2018)

RISK CHANGE (Creative Europe, 2014 – 2020)

na skupnoj izložbi Bijeg (2018), s Dinom Brazzodurom koautorica audio instalacije „Izvan konteksta“ nastale na temelju terenskih istraživanja u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci

AKCIJA NA OTOKU ILI KAKO HOĆETE (Europski socijalni fond, 2019),

predavačica dramaturgije na radionicama na Hvaru i dramaturginja filma „Forska zima“ / UO Pangolin

RIJEKA 2020 (European Cultural Capitol)

koautorica projekta Moving landscapes/Pejsaži u pokretu u partnerstvu s berlinskim Datenstrudelom (2020)

B-AIR (Creative Europe, large scale 2020 – 2023) – vrijedan 1.580.670 eura

voditelj je Radio Slovenija, RadioTeatar je jedan od partnera, voditeljica hrvatskih radiofonskih programa

Umjetničke organizacije

Sudjeluje u osnivanju formalnih i neformalnih umjetničkih organizacija Projekt Bizon (1996), Feature Ti Mater (2000), RadioAktif (2004), Multimedijalna koliba (2013), RadioTeatar (2018)

141. Pisci na mreži, 29. siječnja (srijeda) 2025. u 17 sati: Dragan Jurak

Gost 141. programa Pisci na mreži bit će pjesnik Dragan Jurak, koji kaže: „Pišem, pišem; ali izvan standardnog okvira. Poeziju upotrebljavam kao mort za povezivanje različitih vrsta tekstova, eseja i ostalog.“ I godi mu kad ga se vidi kao pjesnika. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Draganom Jurakom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za kogaé pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Draganom Jurakom, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Draganu Juraku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://express.24sata.hr/autori/dragan-jurak-7402/

https://www.portalnovosti.com/dragan-jurak-knjizevni-kriticar-je-na-neki-nacin-junak-naseg-doba

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/dragan-jurak-svida-mi-se-sto-sam-za-svaku-od-dvanaest-pjesama-u-knjizi-dobio-osam-tisuca-kuna-15265430

https://strane.ba/author/draganjurak/

https://kinokinoteka.hr/2020/11/tjedan-u-kinoteci-dragan-jurak-i-kultni-petak/

Dodaci

D. Jurak, Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone, 2020.

D. Jurak, Ah!, izbor, 2021.

D. Jurak, Peléov priručnik, izbor, 2022.

D. Jurak, Katastrofe, izbor, 2024.

D. Jurak, Sveto pismo, izbor, 2024.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Dobitnik nagrade V.B.Z.-a

DRAGAN JURAK: Nisam sretan ako ne čitam

Razgovarao: Marko Pogačar

Neposredno nakon proglašenja i dodjele V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman u regiji održane na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak u Rijeci, razgovaramo s dobitnikom, književnim i filmskim kritičarom, pjesnikom i esejistom Draganom Jurakom. Peléov priručnik njegov je romaneskni debi.

„Pisanje je poput seksa ili pijanstva. Ali definitivno nisam sretan ako ne čitam. Tako se i vidim, kao čitatelja. Neobična je to, „ležeća“ profesija. Da bih čitao moram prvo trčati. Ne mogu ustati iz kreveta i ponovo se vratiti u krevet čitati. Vidim tu i romaneskni potencijal, tu sliku čitatelja koji se cijeli dan povlači po stanu, između fotelje, trosjeda i kreveta.“

Osim po dugogodišnjem bavljenju književnom i filmskom kritikom čitatelji su te dosad poznavali kao pjesnika i esejista. Fikcijskom prozom si debitirao relativno kasno, u pedeset petoj godini, putem viđene nagrade. Autofikcija je, međutim, bila prepoznatljivo obilježje dijela tvoje esejistike. Kakav je do sada bio status i tretman fikcije u tvom pismu, i kako je rođen roman?

Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone, zbirku književnih eseja, pisao sam kao da pišem roman. Filmske eseje pisao sam kao zbirku poezije; Ah! je bio dnevnik gledanja, ali i zbirka poezije, na tome sam inzistirao, premda to nitko tako nije pročitao. Dakle, kretao sam iz eseja, prema autofikciji, poeziji, romanu. S Peléovim priručnikom taj sam koncept okrenuo na glavu. Krenuo sam iz romana, prema poeziji, autofikciji, eseju.

Jahača i Ah! gledao sam kao A i B stranu gramofonske ploče. Ako ostanemo u tom formatu, Peléa gledam kao drugu ploču duplog albuma (prva instrumentalna, druga s pjevanjem).

Književnost i život, iako bi potonji zahtijevao navodnike, u tom su romanu na niz razina i kompleksno isprepleteni. Iz nekih općih mjesta postmodernoga portfolia (književni kritičar kao protagonist, nađeni rukopis nejasnoga autorstva, (zlo)upotreba biografije…) rađa se dinamična, intrigantna i prilično nepredvidiva slagalica. Što bi Jurak s nataknutim vlastitim književnokritičkim naočalama rekao o odabranome prosedeu?

Ovih dana nećak mi je krenuo u školu. Učiteljica je rekla da dignu ruku oni koji već znaju čitati i pisati. Nije dignuo ruku, iako zna čitati i pisati velika slova. Očito, nije se želio „petljati“, da ga se ne bi na kraju još i prozvalo. Ne znam što bi „Jurak“ rekao. Pitao bi onoga koji pita što on misli.

Poništenje svijeta

Tragovi tuđih tekstova eksplicitno su i implicitno, atribuirano i neatribuirano, rasuti tekstom. Značajnu ulogu igra integralno umetnuti zapis njemačkog filmaša i pisca Alexandera Klugea, autora čiji bi najbliži domaći srodnik vjerojatno bio Želimir Žilnik. Na koji tekst svijeta i svijet teksta nas upućuje taj citat?

Prijevod Klugeovog teksta pronašao sam na internetu prije petnaestak godina. Nije bilo navedeno iz kojeg je izvora, tko je prevoditelj, i je li riječ o povijesnom dokumentu ili fikciji. O Klugeu kao filmašu znao sam malo, o Klugeu kao piscu baš ništa. Još ni sada ne znam otkuda je tekst. U romanu sam to malo zagrebao. Čini se da je dio jedne zbirke.

Tekst svijeta? Holokaust kao točka poništenja svijeta.

Pasija čitanja, pasija pisanja. Čini mi se da se ta formula, manje ili više, može primijeniti na tvoj javni rad općenito. Griješim li kada naglasak stavljam na čitanje, i pretpostavkom da tvoj tekst, još više nego je to – uči nas teorija književnosti – neminovno i imanentno slučaj, proizlazi izravno iz iskustva pročitanog, iz te svakim retkom očite radosti, uzbuđenja u čitanju?

Definitivno, prvo čitanje. Pisanje je poput seksa ili pijanstva. Ali definitivno nisam sretan ako ne čitam. Tako se i vidim, kao čitatelja. Neobična je to, „ležeća“ profesija. Da bih čitao moram prvo trčati. Ne mogu ustati iz kreveta i ponovo se vratiti u krevet čitati. Vidim tu i romaneskni potencijal, tu sliku čitatelja koji se cijeli dan povlači po stanu, između fotelje, trosjeda i kreveta. Crazy.

Jedan naslov – Luhmannov – vuče me idućem pitanju. Njegova knjiga koja se bavi semiotikom ljubavi zove se Ljubav kao pasija. Ljubavni je odnos drugi dominantni kôd i sloj tvoje knjige. Ili prvi. Ili, uopćimo li ponešto aktere i adresate, moguće jedini?

Koga nema u ljubavi, toga nema; kad govorimo o ljubavi.

Unutar romana „ljubav“ je jedna od romanesknih atrakcija. Imamo detekciju, misterij, malo pornografije, imamo i tajanstvene ljubavnike; dakle nešto kao formula knjiškog hita.

Luhmanna nikad čitao.

Novi tekstovi

Čini se da si nagrađeni roman zamislio kao svojevrsno igralište, zaigranu, mjestimice pomalo ludičku sintezu različitih vlastitih književnih i izvanknjiževnih praksi i identiteta. Kako pjesme srastaju s prozom? Pišeš li u posljednje vrijeme stihove i u standardnijem okviru?

Pišem, pišem; ali izvan standardnog okvira. Poeziju upotrebljavam kao mort za povezivanje različitih vrsta tekstova, eseja i ostalog. Još uvijek je ne vidim kao dio samostalne pjesničke cjeline ili pjesničke zbirke. Ne znam zašto.

Ali godi mi kad me se vidi kao pjesnika.

Primjećujem da se u tekstovima često vraćaš na vlastita formativna umjetnička iskustva, na situacije inicijalnog susreta, točke u kojima je čarolija rođena. Koja su te od tih iskustava presudno oblikovala prije četrdesetak godina, i što je od toga ostalo? Što čitaš, gledaš i slušaš danas, mimo profesionalne „radne obaveze“?

Čitam što god mi padne pod ruku. Zbrda-zdola. Kao klinac nisam bio pametan poput mog nećaka pa sam pitao učiteljicu da li mogu čitati U registraturi. Rekla je da to nije za mene. Otada više nikog ne pitam. Kao klinac čitao sam paralelno Tri mušketira i 7000 dana u Sibiru, Sidneya Sheldona i SS državu. Slično i danas radim. S filmovima i serijama isto. Chantal Akerman, Jonas Mekas i House of Dragons.

Muziku slušam samo u autu.

U posljednje vrijeme mnogo češće objavljuješ u formi knjige. Pišeš li više, ili su na naplatu stigli periodi različitih akumulacija? Spremaš li štogod?

Trenutačno mi se čini da sam u nastavku Peléovog priručnika. Roman je napisan brzo, u malo više od dva mjeseca. Počeo sam ga pisati prošlog Božića, a završio početkom ožujka. Tad sam se poželio odmaknuti od teksta: nek on nešto radi dok se ja odmaram od njega. I od tada rukopis nešto radi. Zbog njega sam išao u Rijeku, zbog njega sad odgovaram na tvoja pitanja. Kažem, kao da sam u nastavku romana. Nevjerojatna stvar.

Uz to završavam novu knjigu eseja. Mislio sam da sam s time završio, kao što sam već to mislio i nakon Jahača, a onda su samo nadošli novi tekstovi. Zamišljam tu knjigu eseja kao knjigu-kartu.

Za kraj, nakratko natrag romanu: atribuirani autor misteriozne knjižice koja pokreće radnju krije se iza zanimljivog, hipernogometnog pseudonima – Eusébio Armando Batistuta Pelé. Kako bi taj pseudonim izgledao da si da odlučio uobličiti „hiperknjiževno“, „hiperfilmski“ ili „hiperglazbeno“?

Bob Dylan Jimi i Hendrix…

Ili: Jean-Luc Rainer-Werner & Quentin… ako govorimo o imenima sinova.

Od književnih detektivskih pseudonima najzabavniji mi se čini onaj školski: Tolstojevski. Dva u jedan. Ne možeš više od toga dobiti u jednom imenu.

HDP, Zagreb, 12. rujna 022.

https://kritika-hdp.hr/dragan-jurak-nisam-sretan-ako-ne-citam/

Bilješka o autoru

Dragan Jurak (Zagreb, 1967) filmski i književni kritičar (Quorum, Nedjeljna Dalmacija, Feral Tribune, Jutarnji list, HRT, Moderna vremena, Novosti, Kritika h,d,p, Bestbook). Objavio zbirku pjesama Konji i jahači (1994); zbirke eseja U zaklon! (2014), Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone (2020), Ah! (2021) i Katastrofe (2024); romane Peléov priručnik (2022) i Sveto pismo (2024). Koautor monografija Berković (2016), Tanhofer (2017), Tko pjeva zlo ne misli (2020) i Protest (2022). U pripremi: roman Skijanje (2025)

140. Pisci na mreži, 18. prosinca (srijeda) 2024. u 17 sati: Tihomir Dunđerović

Gost 140. programa Pisci na mreži bit će pjesnik Tihomir Dunđerović, koji „običnu priču i privatno iskustvo nastoji poetizirati i mistificirati minus postupcima – izostavljanjem, bjelinama i šutnjom“ (K. Bagić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Tihomirom Dunđerovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tihomirom Dunđerovićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Tihomiru Dunđeroviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

Besplatne elektroničke knjige:
Psiho, ptice
maja&vuneni

Blog Medium.com
https://tihimiran.medium.com/

YouTube kanal
//www.youtube.com/@tihimiran">https://www.youtube.com/@tihimiran

Instagram
https://www.instagram.com/tihimiran1/

maja&vuneni https://www.facebook.com/majaivuneni
FB stranica posvećena poeziji

Zagrebačka slavistička škola
https://zagrebacka-slavisticka-skola.com/article.php?id=1908&naslov=psiho-ptice

Booke.hr: Čarobni miris knjige www.booke.hr
Pet pjesama https://booke.hr/tihomir-dunderovic-pet-pjesama/

Časopis Nemo www.nemo-casopis.com
Bakini pilići https://nemo-casopis.com/objava/bakini-pilici
Pernati prijatelji https://nemo-casopis.com/objava/pernati-prijatelji

Projekt Upoznaj svoje sugrađane
https://upoznajsvojesugradane.wordpress.com/sugradani/tihomir-dunderovic/

Krešimir Bagić, Pogled iz Dubrave: Pohvala izgubljenosti, Vijenac br. 524, 3. travnja 2014. https://www.matica.hr/vijenac/524/Pohvala%20izgubljenosti/

Časopis Stav www.stav.com.hr
Franjo Nagulov: ZMIJE, LJUDI, MITOVI / Tihomir Dunđerović https://stav.com.hr/naslovi/245/franjo-nagulov-zmije-ljudi-mitovi-tihomir-dunerovic/

Tragovi, katalog izložbe Muzej Đakovštine, Đakovo https://muzej-djakovstine.hr/wp-content/uploads/2016/11/tragovi.pdf

Najljepše knjige, Vizkultura, https://vizkultura.hr/odabrane-najljepse-knjige-u-prosloj-godini/

1. epizoda projekta GKČ Đakovo i Marina Barišića Bez naziva: gost Tihomir Dunđerović
https://youtu.be/jfgrWcebRWg?si=fEnTcUPI0ADvxNcx

Ideš na promociju?: predstavljanje knjige Drvolaši – snimka https://youtu.be/RNo4kLiePcs?si=M_33WnAco2CaSIOF

Dodaci

Miroslav Mićanović, Psiho, ptice, Vjesnik, 2005.

Nikolina Rebrina, maja&vuneni, Tema, 2013.

Krešimir Bagić, Pohvala izgubljenosti, Vijenac, 2014.

Tihomir Dunđerović, Intervju, Glas Slavonije, 2021.

Tihomir Dunđerović, Izbor iz poezije, 2005-2021.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Franjo Nagulov

ZMIJE, LJUDI, MITOVI / Tihomir Dunđerović

Tihomir Dunđerović: Drvolaši, Gradska knjižnica Đakovo, Đakovo, 2021.

Ugodno iznenađenje čitanjem ove zbirke moguće je tek neupoznatima s radom Tihomira Dunđerovića (Osijek, 1971), pjesnika, glazbenika, performera i multimedijalnoga umjetnika nagrađivanoga za književni rad (dvije nagrade na Pjesničkim susretima u Drenovcima), autora iznimne jezične osjetljivosti koja je naznačena prvom zbirkom (Psiho, ptice, 2005), a potvrđena zbirkama maja & vuneni (2013) te Drvolaši koja je predmetom ovoga osvrta. Neupućene jednako može začuditi autorova opredijeljenost za izdavačku rubnost, manje kuće i projekte čiji izostanak vidljivosti, čini mi se, nastoji nadomjestiti „gerilskim“ marketingom na društvenim mrežama. S obzirom na to da je posrijedi veteran objavljivanja književnoga sadržaja na mreži (projekt maja & vuneni, foto blogovi, uredničko-autorski projekt Živa dosada, u domaćim književnim krugovima vrlo rani korisnik web-alata i web-2.0-alata kao što je WordPress i sl.), odabrani pristup poznavateljima je njegova djelovanja očekivan. To objašnjava suradnju s Gradskom knjižnicom u Đakovu koja je, upustivši se u izdavanje književnih djela (ne baš uobičajena praksa za knjižničarsku djelatnost), put otpočela tiskanjem knjige jake konceptualne koncentracije potvrđene i domišljatim grafičkim rješenjima: ilustracijama neodvojivima od teksta, koje potpisuje Hrvoje Duvnjak. Ozbiljnost projekta potvrđuje koncizan pogovor sveučilišne profesorice Sanje Jukić čiji znanstveni interes ponajviše vežemo uz korpus intermedijalne osjetljivosti te intermedijalni korpus hrvatskoga pjesničkog postmodernizma (sa svim njegovim „inter“ i „trans“ inačicama).

Rukopis je moguće podijeliti na sedam ciklusa koje sačinjavaju uglavnom nenaslovljene pjesme, ali i u sedam grafički defragmentiranih poema koje su naslovljene. Potonju sam opciju odabrao za potrebe preglednosti ovoga osvrta. Prva poema (cjelina) naslovljena preci sadržajno-semantički počiva na razmatranju identitetskoga pitanja obitelji stavljanjem pojmova „jezik“ i „zemlja“, identifikatora predaka/potomaka, u ekvivalentan odnos: značenjske razlike među pojmovima „dolazak“, „odlazak“ i „povratak“ pritom se brišu, dok je pojmu povijest, umjesto uloge civilizacijskoga korektiva, dopisana ona metafizičkoga šaljivca, neotesanca, provoditelja (ili prevoditelja) kozmičkoga smisla za crni humor: nakon nekoliko generacija, / kada im se ova zemlja / uvukla duboko u kožu, / povijest će ih vratiti, / možda baš na ono mjesto, / odakle su krenuli.

Druga poema (cjelina) naslovljena je nije tako živio. Dematerijalizacija tijela-zemlje uvjetuje (re)materijalizaciju jezika. Materijalizacija neba/metajezika, opisno-semantički, pritom je naznačena dekonstrukcijom: danas su naše nebo / nagurali u crne / plastične vreće / i spalili. Otvoreno je fundamentalno provincijsko pitanje „neželjenosti“ subjekta u mikrosredini, a u kobnoj kombinaciji sa subjektovom patološkom ljubavi prema istoj: koliko si puta okrenuo glavu / kada si se opraštao? / jednom za mamu i sestre, / drugi put za šljivu i njivu, / treći put za selo koje si volio, / ali koje nije voljelo tebe. Odlasku je pritom pretpostavljeno odlaženje naznačeno prostorno-vremenskom indefinitivnošću. Na leksičkome planu uočljiva su, doduše u tragovima, obilježja mjesnoga govora (koverta, ker, živinče: divne riječi čije je izvjesno izumiranje, barem u kontekstu „lijepe literature“, uvjetovano sve očitijim terorom političke korektnosti kojoj je, najnovije, zasmetao i Meštrovićev spomenik). Jedno od stilskih obilježja teksta jest povremena jaka repetitivnost: nitko ti nije vjerovao / kada si pijan u birtiji pričao. / nitko ti nije vjerovao, / jer su oni prije tebe pričali bolje. / nitko ti nije vjerovao, / jer kada bi ti zadigao košulju / nisu mogli vidjeti rane / u koje bi gurnuli svoje ruke.

Treća poema (cjelina) naslovljena je možeš zauvijek tu ostati. Bolest kao identitetska odrednica semantički je ravnopravna prethodno spomenutim identifikatorima. Ujedno je prostorno-vremenski orijentir, ali i naoko paradoksalan preduvjet nadi o kojoj „ti-subjekt“ strpljivo skrbi: ljeto je / pa možeš zauvijek / tu ostati / i kao kad se razboliš / strpljivo čekati doktore / da tvojoj bolesti / nadjenu ime. Motiv je fotografije u službi prolongiranja transfera subjekta i objekta u ništa odijeljenoga od jasne egzistencijalne domene nejasnom granicom koja bi, iz perspektive objekta, morala biti jasna; ulaznica za ništa tako ostaje sačuvana za kakvu bolju prigodu (sretnije dvorište, ono oprostoreno jezikom, napose graničnom „poetikom brisanih navodnika“ koja u autorovu „ataru“, kako praktično tako i teorijski, buči). Sintagmatska toponimija u službi isticanja atmosfere egzistencijalne anksioznosti ujedno otvara opravdano pitanje dana smrti jedinke kao jednoga od nebrojenih sudnjih dana. Naime, logično je zaključiti da već umrlima moguća apokalipsa kolektiva ne znači ništa te da je zasebno suočavanje sa smrću, iz perspektive umirućega, istovjetno smaku svijeta, biblijskom ili kojem već kraju vremena. U danom slučaju „individualizacija smrti“ za sobom povlači „individualizaciju mitologije“: skandinavci vjeruju / da će se posljednja bitka na svijetu / voditi oko drveta breze, / a preživjet će oni / koji se sakriju / pod njenom krošnjom. / igorova baka, / baš nekako pred smrt, / u povjerenju nam je rekla / da će uskoro smak svijeta / i kako će se spasiti oni / koji se nađu pod orahovim drvetom. / čula je / da se taj orah nalazi u ivankovu, / u onoj dugačkoj ulici / što vodi prema vinkovcima.

Četvrta poema (cjelina) naslovljena je ovdje počiva. Semantička dezintegracija dualizma naznačena je relativizacijom opozicije „svjetlo – tama“; neizravno, dakako, relacije „život – smrt“. Spomenuta se dezintegracija odražava na percepciju zemlje-prostora te neba-metaprostora, kao i jezika utjelovljenoga čovjekom (ženom, svećenikom) i njegovim egzistencijalnim negativom (humkom, grobom). Motiv snijega pritom ukazuje na odnos bjeline-metateksta i teksta-zemlje pri čemu je, zavisno o kutu gledišta, uočljiva sub/superordinacija: još uvijek vidiš samo / tamni pravokutnik. / na trenutke ti se čini / da se u lijevom donjem kutu / pojavljuje bjeličasta svjetlost. / svjetlost postaje sve jača i jača. / svjetlost je toliko jaka / da od bljeska ništa ne vidiš. / bljeska nestaje. / jasno vidiš uokvireno bijelo. Svojstvo jezika pritom biva dopisano šutnji kao parakomunikacijskom sredstvu prošlih i podčinjenih, čime je diskretno naznačeno klasno i rodno pitanje: bilo ih je i kamenih, istoga oblika / s natpisom na tebi nerazumljivom jeziku. / jeziku koji je tvoj otac zaboravio / i na kojem su tvoje bake / uglavnom šutjele. Navedenom je, kao katalizator procesa ponovne uspostave ravnoteže, dopisan „zaborav“. Posebice su upečatljivi sadržajno-semantički ekspresivniji fragmenti cjeline: oni koji su stavili / svoje potpise na taj papir, / zasigurno nisu ni slutili / da ćeš njime mahati / dok umjesto kola / budeš tesao križeve / i u sanduke zakivao / njihovu mrtvu djecu.

Poema (cjelina) pisma i slike utemeljena je na stilskom oponašanju (prvenstveno leksičko-sintaktičkom) pisama. Time su osobito naglašeni emocionalni plan, egzistencijalni regres i nepodnošljivo stanje osamljenosti. Potonje je podvučeno u tekstu naslovljenom Pozdrav iz Rusije, tek jednom od dvaju naslovljenih tekstova (drugi je Jacobu P.). Spomenuti je tekst, uz grafičko pridržavanje forme pisma, pritom adresiran tako da upućuje na prostorno-vremensku relativnost. Dojam tjeskobe subjekta uvjetovane osamljenošću osnažen je sintaktičkom inverzijom koja imputira kako subjektovu tek „elementarnu pismenost“ tako i simptomatsko približavanje točki pucanja. U fragmentu ova koža nije tvoja koža pitanje je identiteta podvučeno kroz prizmu objektičine, makar administrativne, autonegacije: i nedostajat će ti tvoja koža / kada je svučeš, / baš kao i ime koje si odbacila / kada si se prvi put udala. Besmislu administrativnoga predznaka prostora segmentiranoga društveno uvjetovanim granicama u opoziciju je, na tragu spomenute „poetike brisanih navodnika“, postavljen medij sna: Draga sestro Lisi, / u ormar zapiši: / Eva K., / u Austriji rođena, / u Kraljevini živjela, / u Hrvatskoj voljela, / u Rusiji srce ostavila, / iz Jugoslavije protjerana, / u Njemačkoj tugovala, / umrla u snu. Sudbina nepoznate Folksdojčerice tako je impregnirala metatekstualnu kožu ponavljanih odlazaka koji, kao i ponovljeni ostanci, imaju biti dokinuti smrću kao trajnom ontološkom likvidatoricom.

Šesta je poema (cjelina) naslovljena drvolaši i primarno je obilježena, očekivano, uvođenjem naslovnoga motiva mitološke zmije zbiljski vezane, uz ostalo, uz kravosas, o kojoj je svojedobno vrlo ozbiljno stručno pisano (Šumarski list, 7/1896.). Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice (kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju) ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak. Život (kao umiranje) postaje (ili jest) zemlja, a smrti napokon biva podčinjen i spomenuti medij sna: sanjam djeda, / stoji usred polja / oslonjen na motiku / i dok priča / o bitki u garavom dolu, / o zmajevima, drvolašima / i ostaloj zvjeradi / koja je tuda prošla, / iz usta mu izlazi zemlja.

Zmije-čuvarice ujedno su i zmije-proizvođačice: stvarateljice dekonstrukcijom, rahliteljice zemlje i društveno neovisne raspolavljačice prostora. Nagovještaj tame naznačen je deskripcijom ubojstva zmije za koju „govore da je drvolaš“: dokinuća poganskih korijena ustvari, distanciranja od identitetske nulte točke prapovijesti, demitologizacije počinjene mehanizmima zaborava, nipošto mehanizmima pronalaženja egzaktnoga dokaza usmenom predajom stoljećima njegovanoga možda. Zmije-rahliteljice zemlje, nadalje, zmije su pisarice: štoviše, one su i pismo/jezik, sáma esencija artikulacije kao prvoga i posljednjega preduvjeta postajanja atavističke protodruštvene strukture (krda/čopora) civilizacijom: kad ujutro nađeš polegnuto žito, / ne krivi vjetar, ne krivi kišu. / to drvolaši noću / iz njive u njivu gmižu, / vijuge za vijugom stižu, / u mokru zemlju zapis pišu. Poganski su slojevi osnaženi uvođenjem motiva šume u kojoj živi (ili počiva) naša trajno vremenskim skalpelom amputirana bezbrižnost, zmijoliko jučer kojem se priučenom bogobojaznošću, bilo personalno bilo institucionalno-kolektivno, očajnički utječemo: u šumi, na drvetu, žive drvolaši. / onaj tko ih je vidio, nije o tome pričao. / onaj koji je o tome pričao, sigurno ih nije vidio.

Završna cjelina naslovljena te smo noći dugo hodali u fokus postavlja uvodno naznačeno pitanje/motiv odlaska/dolaska (izlaska ili povratka), uz vidljivu vremensku delinearizaciju i narativne, mjestimice putopisne segmente: sutra smo našli nekog dečka kako leži potrbuške, / glave uronjene u potok. nitko se nije mogao sjetiti / kako se zove. nitko se nije mogao sjetiti je li jučer / bio s nama. Rukopisnim je raspletom transfer u ništa opisan kao relaksirajuća semantička opozicija životu/tjeskobi: nisu bili grubi, nisu vikali. gotovo da nisu ni / govorili. to nas je još više plašilo. svašta smo čuli, / ali nitko nije pričao da kraj može biti tako tih.

Knjiga Drvolaši Tihomira Dunđerovića, uz navedeno, tiskana je u razmjerno (i za domaće pjesničke prilike) skromnoj nakladi od pet stotina primjeraka. U trenutku dok pišem ovaj tekst prilično sam siguran da se nije pojavila u knjižnicama diljem zemlje. Njezina se distribucija uglavnom, koliko mi je poznato, za sada svodi na autorovo darivanje adresata. To ističem kao problem pri možebitnoj nabavci primjerka zbog čega bi autor, u nekim budućim akcijama, trebao preispitati vlastitu strategiju objavljivanja u manjim izdavačkim kućama (ili kućama koje zapravo nisu izdavačke). Spomenuti gerilski marketing za kojim putem društvenih mreža Dunđerović poseže sugerira da mu je stalo do vidljivosti zbirke, što opravdava zaključnu opasku kojoj dopisujem opasnost da bi naslov, usprkos autorovim promidžbenim naporima, mogao proći razmjerno nezapaženo. Utoliko sam o istom imao potrebu pisati uz zaključak da je posrijedi rukopis osobite kakvoće koji bi, da se našao u ediciji kakve prestižne nakladničke kuće, „prijetio“ osvajanjem reprezentativnih književnih nagrada. Kamo sreće da me budućnost demantira te da se „nereprezentativnost“ nakladnika ovoga djela (reprezentativnost đakovačke knjižnice u drugim vidovima djelatnosti ne dovodim pod znak pitanja) ne pokaže preprekom poštenom vrednovanju estetskih dosega knjige s kojom po svršetku ovoga osvrta, siguran sam, još dugo čitateljski neću raskrstiti.

Stav, 18. ožujka 2021. | Tekuća kritika

Bilješka o autoru

Tihomir Dunđerović, rođen 1971. u Osijeku. Profesor hrvatskog jezika i književnosti i diplomirani knjižničar. Živi i radi u Osijeku, Đakovu i Bilju. Piše pjesme i književne kritike. Objavljivao u časopisima: Začinjavci, Aleph, Književna revija, Poezija, Quorum, Riječi, Zarez, Hombre te na Trećem programu Hrvatskog radija. Urednik je poezije i proze na Besplatnim elektroničkim knjigama.

Izlagao skulpture, objekte i instalacije, izvodio performanse u Đakovu, Osijeku, Zagrebu i Novom Vinodolskom. Svirao bubnjeve i udaraljke u grupama Perspektiva, 13. prase, Nova (Ars nova) i Kabir Bedi. Za rukopis zbirke pjesama Psiho, ptice (Božji prst) nagrađen je na 15. pjesničkim susretima u Drenovcima. Za knjigu maja&vuneni dobio je nagradu Duhovno hrašće na 25. pjesničkim susretima u Drenovcima, a za knjigu Drvolaši dobio nagradu Duhovno hrašće na 32. Pjesničkim susretima u Drenovcima (2021). Na natječaju Hrvatska lijepa knjiga koju organizira Nacionalna i sveučilišna knjižnica na poziv Zaklade Stiftung Buchkunst Drvolaši su odabrani među najljepše oblikovane hrvatske knjige objavljene u 2021. godini.

Objavio: Psiho, ptice, Općinska narodna knjižnica Drenovci, Drenovci, 2005; maja&vuneni, Trag CRVENO – slobodni pokret, Zagreb, 2013; Drvolaši, Gradska knjižnica i čitaonica Đakovo, Đakovo, 2021; Psiho, ptice, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2021; maja&vuneni, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2023.

139. Pisci na mreži, 27. studenog (srijeda) 2024. u 17 sati: Katarina Brajdić

Gošća 139. programa Pisci na mreži bit će pjesnikinja Katarina Brajdić, ovogodišnja dobitnica nagrade Dragutin Tadijanović (HAZU) za knjigu pjesama Prečaci, koja „poeziju nudi i kao neobičan ideal slobode koji izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta.“ (J. Lešić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Katarinom Brajdić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Katarinom Brajdić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Katarini Brajdić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://kritika-hdp.hr/pjesnik-ili-pjesnikinja/

https://www.vecernji.hr/kultura/pjesnikinja-katarina-brajdic-nagradena-je-za-svoj-prvijenac-precaci-1812512

Dodaci

Katarina Brajdić, Prečaci, izbor, MeandarMedia, Zagreb, 2023.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Julijana Lešić

Pjesnik ili pjesnikinja?

Katarina Brajdić: Prečaci, MeandarMedia, Zagreb, 2023.

Knjiga koja, uz jasno artikuliranu kritiku patrijarhata, nudi svježe čitanje jednog „budnog jezika“ – jezika koji nas odgaja i određuje. Lirski subjekt nudi „prijevod“, a ujedno analizira i ukazuje na svu moć sintagmi i riječi koje nas oblikuju

Potpunom dekonstrukcijom poimanja pisanja, citiranja, pa i čitanja, kao i pretpostavkom onoga kakav bi njezin čitatelj mogao biti, Brajdić završava zbirku uspješno probijajući četvrti zid, rušeći pritom i posljednju predrasudu o tome da je ovo samo još jedna jednostavna, obična i lako zaboravljiva zbirka poezije

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Ako je Katarini Brajdić božanstvo riječ, onda vjerujemo u istog boga. Fenomenalna Katarina Brajdić u svojem prvijencu Prečaci postupno i domišljato riječima gradi novi prostor pisanja i otkriva mogućnosti poezije. Suptilno postavlja putokaze-motive i uvlači u čitanje tako što naslovima navodi na potencijalni horizont očekivanja, ali lirska putanja zatim zalazi u neočekivana mjesta. Naime, ova knjiga nudi svježe čitanje jednog „budnog jezika“ – jezika koji nas odgaja i određuje. Lirski subjekt nudi „prijevod“, a ujedno analizira i ukazuje na svemoguću moć sintagmi i riječi koje nas oblikuju. Tako na semantičkoj razini reflektira društveno-jezične konvencije, odnosno upotrebu frazema koji su toliko jezično usađeni u svakog govornika našeg jezika da se pojedine pjesme mogu svakome učiniti poznatima i proživljenima. Teme podrijetla, krize identiteta, suočavanja s obiteljskim, klasnim i religijskim zadatostima te težine (emigrantskog) života provlače se cijelom zbirkom od 65 pjesama koje autorica dijeli na pet ciklusa: „Sve si rekla ništa rekla nisi“, „Kamo puste sreće“, „Hoće te rečenica“, „Ni sebi ni svome“ te, zaključno, „Prečaci“.

Moć čitanja

Naslovom „Sve si rekla ništa rekla nisi“ Brajdić započinje prvu cjelinu, odnosno ciklus zbirke, najavljujući tako obilnu upotrebu svakodnevnog govora, iako nismo sigurni kamo će nas to dalje odvesti, jer ne možemo odmah jasno iščitati je li u pitanju sarkazam, neodlučnost ili, pak, izgubljenost. Međutim, ne smije nas zavesti jednostavnost koja se prvotno pretpostavlja. Umjesto daljnje razrade spomenute fraze, zbirku neočekivano otvara poemom „Pjesnik“ i automatski njome ostavlja otvoreno pitanje zašto naslov nije „Pjesnikinja“. Odgovor nudi već nekoliko stranica poslije, u pjesmi „Pas prema dolje“: „pjesnikinji je teško reći da je pjesnikinja“. Osim toga, poeziju nudi i kao neobičan ideal slobode koji izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ukazuje na velike ljubavi protagonistice i naslućuje spretnu igru riječima, a cjelinu gradi oko bitnih motiva, kao što su pjesnik/inja, arbitrarnost riječi (čak je cijelu pjesmu posvetila leksikografiji), moć čitanja, ženski jezik i tijelo unutar patrijarhalnih zadatosti i to kako se ono unutar njega održava, radništvo i njegove datosti, poezija kao oruđe i oružje kojima nastoji probiti četvrti zid itd. U ovoj cjelini izdvojila bih pjesmu „Riječi nisu nikad gladne“ u kojoj Brajdić piše: „od glasa rast će i tijelo / kad naraste tijelo / netko će te pitati / što je za tebe glas?“ te pjesmu „Samo jezik“: „poezija je sumnja / riječi barbara / tekst – to je moje nepomično stvorenje / najradije pišem o riječima / jer su privremene i jer su svemoguće / bog mi treba samo u jeziku“.

Iako nas je u prvoj cjelini maestralno uvela u teme kojima će se baviti, lirska protagonistica misli da nam „nije ništa rekla“, pa u drugoj cjelini potvrđuje naše sumnje, a podtekst govori da bi bilo bolje da baš i nije tako kako misli da joj jest, ukazujući ponovno, jedinim sonetom o kavi, da se vješto poigrava s poetičkim alatima. Potvrđuje nam to ostavljajući riječi-putokaze i prečace koji upućuju na to gdje ju je patrijarhat (koji niti jednom ne spominje eksplicitno) smjestio – u kuhinji. Ona, međutim, ne odbacuje ulogu „kuharice“, nego daje validaciju neplaćenom radu i analizira „domaću društvenu juhu“ u kojoj se upravo ta uloga relativizira i umanjuje: „to je zajednica ljudi čije se sve / odluke čine ispravnima“. Čini joj se ispravnim i razbijati takve postavljene konvencije-zidove, makar to značilo srušiti ono što je stvaralo „privid doma/kuće/brloga“ jer više „ne zna koju olovku probušiti da pusti zraka u ovo“. Osim frazema svakodnevnog govora, tu su i kršćanski kodirani frazemi poput: „izbavljeni od svih zala / slobodni od svojih grijeha / sigurni od sviju nereda“. Autorica ih strateški smješta u pjesmu „Radovi na pruzi“, čija se radnja odvija u liminalnom (ne)mjestu vlaka, što se može okarakterizirati kao bijeg, rad na sebi, i uvjerenje da se od tih zidova i zadatosti može pobjeći na zapad. Ne libi se motiva otoka, pa tako i Lastovo postaje pjesma i metafora, ali i zabluda. Iako otok kao destinacija djeluje utopijski, ono je ipak „šarena laža“ i potvrda da treba poći za fikcijom – u novi svijet, sebi u korist, propitkujući što znači biti ženom. U ovoj cjelini izdvojila bih pjesmu „Kakva je to žena“: ”svoja žena / sama žena / svaka žena / naša žena / prava žena / ničija žena / bivša žena / snažna žena / strašna žena / teška žena / ženo božja / to je žena!”.

Sreća s rečenicama

Budući da ima sreće s rečenicama, lirski subjekt iduću cjelinu „Hoće te rečenica“ otpočinje u drugačijoj formi. Umjesto dosadašnjeg slobodnog stiha bez interpunkcije, koristi uredne, pravopisno normirane rečenice, pritom ne napuštajući poetski izraz i stil. U toj cjelini suočava se sa sobom i onime što jest, a po motivima možemo razabrati probleme s depresivnim stanjima i bezizlaznim bezdanima, pri čemu ispisuje vlastiti kredo, reformirajući kršćanske citate: „Ja sam koji nisam, ono što nedostaje, čega nema, a trebalo bi postojati…“, pa promišlja kako bi ona napisala i koncipirala svojih „10 božjih zapovijedi“. Cjelinu otvara pjesmom „Ionako“ – direktnom referencom na pjesmu „Prilog i veznik“ iz prethodne cjeline. Njome konstatira da su „prilozi uzmak za svaku rečenicu“, čime dodatno podcrtava svoju ljubav prema riječima, ne propuštajući slučaju niti jednu upotrijebljenu njihovu vrstu.

Cjelina „Ni sebi ni svom“ (frazem koji pretpostavlja da je nekakav posao odrađen traljavo) započinje pjesmom koja otvoreno kritizira sve patrijarhalne zadatosti, nježno raskrinkavajući protagonistkinjina najbolnija iskustva. U pjesmu „Nebo i zemlja“ upisuje međuprostor mrzak religiji – dunjaluk koji postaje prostor slobode i bijeg od „vječnog života“ koji je doslovno i figurativno guši, a u smrti vidi konačan izlaz. Osvjetljuje ovdje i transgeneracijsku traumu, posljedice patrijarhata kod njezinih najbližih članova obitelji i seksualno zlostavljanje, a kršćanski frazemi odjednom postaju neočekivano jezivi. Ova cjelina služi kao obračun sa šutnjom i „ponavljajućim uzaludnostima“ koji su nam ostavljeni u nasljeđe. Naglašava teško žensko iskustvo te konstatira da tek sad, u poeziji, konačno može slobodno krvariti! Također posjeduje jezik, i to ne bilo kakav, već prešućujući jezik, pa su tako i praznine između riječi stavljene u funkciju izražajnog sredstva, jer u ovoj zbirci one nisu samo bjelina, već igraju značajnu ulogu: „svaka je praznina postala izgovorljiva“. Autorica riječima gradi prečace i progovara o bolnim spoznajama, a metaforičke zidove patrijarhalnog svijeta prestaje graditi u iseljeništvu. Na ramenima žena (iz znanosti) koje su joj prethodile, gradi obrambene zidine svoje borbe, pa tako odjednom tekst lako može postati njezino stvorenje, a riječi svemoguće. U ovoj cjelini vrijedi istaknuti pjesmu „Poljoprivreda“, u kojoj se lijepo iščitava klasna pripadnost: „kad motiku staviš u zemlju / diraš cijeli svijet / i okopavaš obiteljsko stablo /… sve što smo htjeli jesti / prvo smo gledali kako raste / kao što su u nas u čudu gledali naši roditelji…“.

Četvrti zid

„Prečacima“ kao petom i posljednjom cjelinom Brajdić iznenadno prekida lirski put te rečeničnom formom utvrđuje da je odlučila numerirati, a ne nasloviti svojih „10 zapovijedi“, osvrćući se na citate i puštajući ih da se odmetnu od nje same. Tako ovo završno i izrazito netipično poglavlje postaje svojevrsni nadrealni metatekst kojim se autorica obraća direktno čitatelju, otvarajući raspravu i polemizirajući o samom smislu pisanja ove zbirke, kao glas izvana koji sudi svoj vlastiti tekst. Iako kraj predstavlja sjajan prekid poetičkog kontinuiteta, autorica docira čitatelju, što bi se moglo shvatiti negativno, jer ne vole svi smještanje u strukturalističke kutije, niti da im se trlja na nos koliko ne znaju. No s druge strane Brajdić time, možda čak i sasvim svjesno i namjerno, izaziva reakciju čitatelja. Ako je to bio njezin cilj, taj potez ipak bi se mogao protumačiti opravdanim, a cilj postignutim. Potpunom dekonstrukcijom poimanja pisanja, citiranja, pa i čitanja, kao i pretpostavkom onoga kakav bi njezin čitatelj mogao biti, Brajdić završava zbirku uspješno probijajući četvrti zid, rušeći pritom i posljednju predrasudu o tome da je ovo samo još jedna jednostavna, obična i lako zaboravljiva zbirka poezije.

S druge strane, lako bi se mogao steći i dojam da je uknjižena poezija na neki način priprosta, i to ponajviše upravo zbog već spomenute količine citata i referenci na kolokvijalne i kršćanske frazeme. To, naime, u neku ruku sugerira izostanak maštovitosti, utoliko što je nedostatak ideja lakše zakrpati nečim poznatim i naočigled učinkovitim. Autorica je također predavala stilistiku na odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa se čitajući njezinu poeziju i to svakako dade prepoznati i uočiti. Korištenje stručnih znanja iz stilistike i leksikologije u kontekstu poezije moglo bi se jednim dijelom protumačiti kao varanje pri pisanju jer u poeziji, za razliku od znanstvenoga teksta, ne postoji prinuda na citiranje, a puko korištenje motiva i citata velikana mladim autorima ne daje podjednaku veličinu koji su potonji posjedovali. No vrijedna je rasprava i ona u kojoj se mlađi autori, poput Katarine Brajdić, usude stajati na ramenima velikana, zadajući nove smjernice ili kršeći granice onoga što se smatra da poezija mora ili treba biti.

Ipak, usudila bih se reći da je ova zbirka istinski pokazatelj onoga zbog čega se poeziju voli. Svaka pjesma pretače se jedna u drugu i bez obzira koju stranicu otvorili, moći ćete pronaći neki zajednički motiv koji knjigu uvjerljivo drži na okupu. Pjesnikinja uspješno navigira tekstom i pušta čitatelju da je prati u korak, koliko god ona meandrirala; bilo da putuje diljem svijeta ili, pak, svojom nutrinom. Svakim novim čitanjem Prečaca otkrije se još poneki detalj kojega se možda ranije previdjelo, kao kad se izvuče neki dobar stari album, pa se svakim novim slušanjem otkrije nešto novo u već poznatom zvuku.

8. siječnja 2024.

https://kritika-hdp.hr/pjesnik-ili-pjesnikinja/

Bilješka o autorici

Katarina Brajdić (Karlovac, 1982) završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti. Znanstvene i kritičke tekstove o suvremenoj hrvatskoj poeziji objavljivala je u časopisima Zarez, Quroum, Tema, Književna republika, Vijenac, Fluminensia i Filozofska istraživanja te u radijskoj emisiji Bibliovizor. Bila je dugogodišnja članica uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče. Radila je kao profesorica hrvatskog jezika u hrvatskoj nastavi u inozemstvu te kao znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Pjesme su joj uvrštene u skupnu zbirku Na početku novog kruga (CeKaPe, 2021). Njezina prva zbirka poezije Prečaci (Meandarmedia, 2023) bila je u finalu regionalne Nagrade “Stjepan Gulin” te je dobila ovogodišnju Nagradu „Dragutin Tadijanović“ koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Živi i radi u Bruxellesu.